Autor:Dragana Čubrilo
Umorila sam se. Umorila sam se od priča moji i tvoji. Umorila sam se od mržnje i ružnih riječi. Umorile me silne podjele bez kojih je danas tako teško živjeti. Koliko god se trudim ignorirati tu ogromnu količinu negativnosti, ona se uvijek iznova nađe u mojoj blizini i kljuca. Poput neumornog djetlića na starom hrastu.
Sjedili smo jučer na terasi i pričali koliko bi svijet bio ljepši kada bi se nekim ljudima preko usta nalijepio obični flaster. Ali onaj čvrsti, koga je teško skinuti. Čulo bi se samo mumljanje, ružne riječi bi ostale unutra. Ružno pričaju najčešće ružni ljudi. Ne mislim pri tome na onu vanjsku ljepotu. Nego na onu unutranju. Ta je odavno zanemarena u nas. Svi težimo vanjskom uljepšavnju vlastitog ja. Zaboravimo na ono unutra.
Odustala sam i od pokušaja mijenjanja ljudi. Duboko sam se nadala kako ću im moći ukazati na ono što krivo rade i promijeniti im putanju. Teško to ide. Obično se svede na to koliko tko dobiva u svoju korist. A svi znamo da novac pokreće svijet, zar ne?
Kod nas ga bome dobro pokreće. Okrenu se ljudi od svega onoga što su prije živjeli i krenu na novi put. Popoločen novcima. Makar na kratko. Jer toliko je važno trabunjati o lošem sustavu, borbi za nečija prava i busanju o vlastita prsa, zaboravljajući pritom na vlastiti dobitak. Nekad sam se trudila i s njima razovarati. Sada im je maca popalala jezik. Boje se sresti bilo koga od nas koji i dalje kročimo istim putem.
Umorili su me ljudi koji uvijek nešto traže. A takvih je mnogo. To su oni koji vas zovu isključivo kada nešto trebaju. Samo da im odradite ovo ili ono. Spojite s ovim ili onim. Ti sve poznaš. Tebe svi znaju. Naravno. Baš zato i neću.
Najviše me umaraju lašci. To su vam oni koji ne govore istinu. Pardon, iskrivljuju istinu. Koriste pri tome sve i svakoga. Svakodnevno ih susrećemo.Danas ti govore jedno, sutra drugo, prekosutra se već ne sjećaju što su kome rekli. Kada se previše izgube u tom iskrivljivanju istine ili laganju, vrate se onome ; Popapala maca jezik.
Kako bi se odmorila od svih tih silnih zamarača, svakodnevno pobjegnem s Lolom u polje. Zamislite, tamo nas nitko ne zamara. Mada, sada kada javno pišem o tom polju, bojim se da i njega netko ne prisvoji kao svoje. Ti neki ljudi ne mogu živjeti bez tog svojatanja i podjela. Svako tlo kojim kročimo je nečije. Podjelili ste i djecu. Imamo različito vrijednu djecu. Uvijek su ti jedni vrijedniji od drugih. Užasava me podjela i mržnja između različitih klubova istog grada. Uspjeli ste uništiti i ono najljepše, djetinjstvo. Za godinu, dvije, kada se opet izmjene stvari, zanima me tko će kome stisnuti ruku. Koje će riječi biti izrečene.
U polju, fokusiram se na travu. Ptice. Zečeve. Čaglja. Srne. Fokusiram se na ono bitno. Kako se odmoriti i pripremiti na novu dozu svakodnevnih umarača. I onda se sjetim onoga što nikada nikome neće pripasti. Nebo.
Sjedemo ona i ja u travu i gledamo u nebo. Beskrajno, lijepo i moćno. A ničije. U tom trenutku iznad nas leti avion. Izvodi akrobacije. Ispod njega nikoga osim nas. I on svojim akrobacijama izvede veliko srce. Taman da mi potvrdi ono što mislim. U moru ružnih stvari uvijek postoji nešto lijepo. Nebo je jedno od njih. Zato volim nebo. Moje i tvoje i njegovo i njeno. A ničije.
P.S. Onoga trenutka kada pomislite kako bi vam neko mogao pomoći, učiniti uslugu ili riješiti neku situaciju, sjetite se neba. Da li taj netko zbog vas mora bježati u polje i gledati u nebo. Ako i zericu sumnje ima da mora, nemojte okrenuti broj. Niste zaslužili.
Komentari