Autor: Aleksandar Olujić
Ah, k’ vragu. Opet imam frku. Nije mi bilo ni na kraj pameti da se toliko približilo Valentinovo. Praznik koji svakog pravog oženjenog muškarca stavlja pred ogromnu zadaću. Treba kupiti poklon voljenoj ženi, ali ne bilo kakav. Mora joj se svidjeti.
Dakle, „my brothers in arms“, jasno vam je da sam u zeitnotu što me čini nervoznim i ljutim. Kao da ne moram svake godine kupovati poklone za Božić, Uskrs, njen rođendan, godišnjicu braka… (jesam li što zaboravio navesti? – valjda nisam), još se sad natandrčilo i Valentinovo. Ma znam, trebao sam pažljivije slušati jer je ljubav mog života (moja žena naravno) već posijala indicije po putu do željenog poklona, poput malog Ivice iz bajke, ali što to vrijedi kada ja po običaju nisam slušao. Čitav dan razbijam glavu da se sjetim u vezi čega je rekla da je nešto zgodno ili bi joj trebalo ili kuda ne bi bilo loše otići. Jedino čega sam se uspio sjetiti je to da treba novu dasku za peglanje!? Poznajući nju baš ne bih rekao da je to poklon kojega priželjkuje, ali što ja znam možda ima dasaka sa srčekima, tako reći prigodnih.
Usred moga razmišljanja navratila je moja punica. Razgovarajući s mojom boljom polovicom rekla je da ju je ovo oko Valentinova podsjetilo kako se nekad slavio 8. mart, i kao usput dodala kako je punac „uvek bil pravi kavalir i za taj dan nosil ruže, a ne klinček kak’ su neki dotepenci nosili svojim drugaricama“. Monolog je bio popraćen uzdahom i sjetnim pogledom. Na to je moja žena dodala kako je tata uvijek bio „tako pažljiv za razliku od onih balvana“. Tres!!! Razvalila me po glavi daska za peglanje s velikim natpisom „BALVAN“. Shvatio sam da sam definitivno u govnima. Što bih ja trebao napraviti? Ako je gospođa punica dobivala buket ruža u vrijeme jednoumlja onda njena kćerka mora dobiti u najmanju ruku pun kamion ruža, ili njihov ekvivalent.
U nedostatku bilo kakve ideje zvao sam kuma da se nađemo na kavi. Poslije prve pive pitao sam ga što će ženi dati za Valentinovo, a on se počeo izvlačiti. Kao ne zna još, ima vremena, možda neku sitnicu… Poslije druge pive, i ucjene da ću ga tužiti ženi kako stalno bleji u susjedu s velikim sisama, priznao je da je već rezervirao nekakav wellness vikend s prigodnim balom za Valentinovo. Pa zašto nisi i meni to rekao, čovječe? Kao, zadnji puta kad smo bili skupa u sličnoj prilici žene su imale iste haljine, pa je to razlog. Laže k’o pas. Nešto je opasno uprskao pa se sada pokušava umiliti ženi a to očito mora biti nešto posebno kako bi gospođa mogla kolegicama i prijateljicama natrljati nos.
Kako bilo da bilo nema mi druge nego maksimalno uključiti kreativne vijuge i smisliti nešto posebno što će moju ženu oboriti s nogu, a moj novčanik neće odvesti u pretjerani minus. Tko mi je kriv što nisam slušao što govori? I zato, dragi moji poznanici, ako slučajno u ovih par dana projurim pored Vas bez pozdrava s paničnim izrazom lica, nemojte zamjeriti jer to znači samo jedno: od poklona još ni „P“, a vrijeme istječe.
P.S.: Svaka sličnost s mojom vlastitom ženom i punicom je slučajna. Tko tvrdi suprotno je lažac i može računati na sudsku tužbu!
Komentari