Autor: Aleksandar Olujić
“Vidiš, dragi, u osamnaestom vijeku živio je jedan stari grešnik koji je rekao: Kad ne bi bilo Boga, onda bi ga trebalo izmisliti, s’il n’existait pas Dieu il faudrait l’inventer. I zaista, čovjek je izmislio Boga. I ništa ne bi bilo čudno, ništa ne bi bilo neobično da Bog zaista postoji, ali je čudno da je takva misao – misao neophodnosti Boga – mogla nići u glavi takve divlje i zle životinje kakav je čovjek, jer ona je toliko sveta, toliko dirljiva, toliko mudra i toliko služi na čast čovjeku.”
(Braća Karamazovi, Znanje/Zora, Zagreb 1975.)
Davno je bilo kad sam prvi put čitao Karamazove. Roman nisam ispuštao iz ruke želeći istovremeno da se završi na slijedećoj strani. Galerija likova što ih je u svom djelu stvorio Dostojevski, marširala je mojom glavom kovitlajući emocije koje su se rojile. Vraćao sam se ponovo čitati ono što je Ivan govorio Aljoši, uhvatio sebe kako navijam za Dimitrija kad je tukao oca, pitajući se koliko je karamazovština ukorijenjena u svakome od nas.
Braća Karamazovi su, bez dvojbe, jedan od najboljih romana ikad napisanih i prava su riznica tema i motiva. To je istovremeno filozofski traktat, rasprava o Bogu i religiji, obiteljska tragedija i kriminalistički roman. Postaviti ovo djelo na kazališne daske stoga je istovremeno prilika i iskušenje, kojeg se 2013. godine u Kazalištu Marina Držića Dubrovnik prihvatio makedonski redatelj Dejan Projkovski.
„Dvije suštinske rečenice, vječite i nepromjenjive, ustrajno se ponavljaju u obliku dvaju fundamentalnih pitanja koja lebde nad svakim kazališnim činom, ukleto prolaznim. Prva je, zacijelo, Biti ili ne biti. A druga, zasigurno, Ima li Boga. (…) Dvije su to esencijalne teze, tamne alkemijske formule koje ‘sažimlju’ iskustvo naše civilizacije, naš kolektivni pogled na svijet, naš stav o smrti, životu, patnji, ljubavnom zanosu – skoro uvijek razornom i tragičnom… (…) Dvije ove suštinske i svete poruke, što su ih odaslala dvojica autora čija imena u svekolikoj simfoniji čovječanstva i nisu toliko važna, ova dva testamentarna zapisa zapravo su poruke što su nam ih prenijela dvojica Božjih izaslanika, glasnika zagledanih u cijelokupno vrijeme ljudskog postojanja – od početka do kraja“, rekao je Projkovski u svibnju 2013. godine.
Danas je Svjetski dan kazališta. Gledališta su prazna, a pozornice u mraku. Koronavirus. Ali, ipak i u ovo vrijeme kazališta su našla načina biti sa svojim gledateljima – ponudili su im da pogledaju predstave online. Jedno od kazališta koja su se odlučila na ovaj korak je i Kazalište Marina Držića Dubrovnik, a među njihovim predstavama koje možete na ovaj način pogledati je upravo i hvaljena predstava „Braća Karamazovi“ u režiji Dejana Projkovskog iz 2013. godine.
Uživajte!
Komentari