Cvjetnica

Autor: Aleksandar Olujić

Danas Katolička crkva slavi Cvjetnicu ili Nedjelju muke Gospodnje, službeni latinski naziv glasi Dominica in Palmis de passione Domini (Nedjelja palmi ili Muke Gospodnje), kojom počinje Veliki tjedan.

Još u 4. st. jeruzalemski kršćani sakupljali su se na ovaj dan na Maslinskoj gori slaveći obred Službe riječi, a potom silazeći u Jeruzalem noseći u procesiji grančice palmi i maslina. Poslije ie taj običaj uveden u Rimu, a otuda se proširo cijelom Crkvom. Na ovaj blagdan Crkva se sjeća dana kada je Isus Krist svečano ušao u Jeruzalem jašući na magarcu, dočekan od naroda koji je mahao palmovim grančicama uzvikujući: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana na visini!“ (Mt 21.9.; Biblija, KS).

U činu ulaska, kojem je posvećen prvi dio današnjeg Bogoslužja, skrivena je dvostruka simbolika. Palmove grančice su kod Židova bile simbol nezavisnosti i pobjedonosnog kralja, kao što je opisano u 1. Makabejcima: „Židovi su u nju ušli dvadeset i trećega dana drugoga mjeseca godine sto sedamdeset i prve. Klicali su noseći palmine grane, pjevali himne i hvalospjeve uz citare, harfe i cimbale, jer velik neprijatelj bijaše slomljen i izbačen iz Izraela.“ (Biblija, KS).

Jahanje na magarcu prilikom ulaska u grad također je simboličan čin jer predstavlja pobjedonosnog, pravičnog i poniznog kralja: „Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.“ (Zaharija 9.9.; Biblija, KS)

Narod je pozdravljao onoga koji nije ulazio pompozno se vozeći na raskošnim kolima ili jašući rasnog ždrijepca, onoga koji nije imao ni žezlo niti mač, ali zato srce puno ljubavi prema svakom čovjeku.

Kod nas su za Cvjetnicu vezani brojni autohtoni hrvatski kršćanski običaji, a vjerovatno najrašireniji i najpoznatiji je blagoslov maslinovih grančica. Tamo gdje nije bilo maslina blagosiljale su se grančice vrbe (cicamace), drijena ili nekog drugog drveta ili pak stručak cvijeća. Poslije Mise blagoslovljene grančice se nose kući gdje se zataknu za križ i čuvaju čak do Pepelnice kada su se obično spaljivale. Osim u kuću nose se i u štalu i na polje, jer je vjerovanje da štite ljude, stoku i usjeve.  Jedan od najljepših, i meni osobno jako drag, je običaj  djevojačkog umivanja u vodi u koju se stave latice cvijeća. Sjećam se kako je moja pokojna baka govorila da se mlade djevojke moraju na Cvjetnicu u takvoj vodi umivati da bi bile ljepše. Ne znam koliko ima istine u tome, ali mislim da vrijedi probati, ako ne pomogne ljepoti odmoći joj sigurno neće, a pridonijeti će očuvanju jednog lijepog običaja.

Ove godine za Cvjetnicu su crkve prazne kao što nikada nisu bile, ali ne zato što se narod odvratio od Crkve i nauka. Opasnost u vidu jednog sićušnog virusa nadvila se nad čovječanstvo, stoga su i vjernici danas ostali u svojim domovima, ali u duhu i molitvi povezani sa svim ljudima ovog svijeta.

Danas su naši domovi crkve.

Sretna vam Cvjetnica!