Trenutak u kojem se tragično prekine mlad život, trenutak je u kojem u jednom svom dahu zastane čitav svijet. I potpuno je nevažno radi li se ovdje o pokušaju racionalizacije neobjašnjivog, ili tek naivnom načinu na koji možemo potražiti utjehu u trenucima potpunog besmisla, jer u slučaju gubitka Igora Vuka Torbice, riječ je prije svega o činjenici. Kazalište je zastalo, svjesno da je negdje iz dubine njegova srca zaista izvučena životna sila koja ga je gradila autentičnim rukopisom koji će biti nemoguće nastaviti ili nadopisati.
A profesionalni put Igora Vuka Torbice bio je zaista jedinstven, buran i beskompromisan. Teatrologinja Nataša Govedić u svojoj je kritici predstave Tit Andronik na jednom mjestu zapisala kako predstava „(…) ne zazire pred teškim Shakespeareovim pitanjima, niti ga pokušava popularizirati na način prigušivanja nelagode (…)“ što kao misao može biti preneseno u same temelje Torbičine poetike te njegova razumijevanja kazališta kao mjesta u kojem je moguće sve i u kojem postoji samo jedna zabrana, a to je ona o zaobilaženju istine. Njegovo je kazalište u svakoj svojoj slici bilo kontinuirano putovanje do nas samih, istovremeno oslobađajuće i bolno, jednostavno i neobjašnjivo u svom efektu.
Igora Vuka Torbicu su, kako hrvatski tako i regionalni pratitelji kazališta, opisivali kao mladu regionalnu kazališnu zvijezdu. Njegov je profesionalni put zaista bio u svakom smislu strelovit. Od ispitne predstave Pokojnik nagrađene nagradom Hugo Klein te odmah uvrštene na repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta preko von Kleistovog Razbijenog krčaga u istom kazalištu, brojnih produkcija u Hrvatskoj i susjednim zemljama, pa sve do najnovijeg naslova dogovorenog prije nekoliko dana, a planiranog u idućoj sezoni u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Upravo je za Zagrebačko kazalište mladih i za ovaj ansambl, Igor Vuk Torbica bio osobito vezan, kroz dvije produkcije koje su bez sumnje ostavile veliki trag u suvremenom hrvatskom kazalištu; hrabre interpretacije Shakespeareove tragedije Tit Andronik te prije svega nezaboravnog uprizorenja Tollerovog „Hinkemanna“, predstave koja je odmah po premijeri doživjela kultni status u čitavoj regiji. Prilikom gostovanja spomenute predstave u Narodnom pozorištu u Beogradu, kazališna kritičarka Ana Tasić za Politiku je zapisala kako je Hinkemann „(…) nesvakidašnje umjetničko djelo koje se rijetko sreće u našoj regiji, vrtoglavo obnavljajući vjeru u umjetničku snagu kazališta“.
Torbičin je Hinkemann istovremeno i paradigma njegova temeljnog redateljskog postupka, koji leži u jednostavnosti razumijevanja i osjećaja za „ono što je bilo“ te apliciranju tog znanja na „ovo što je danas“. A u ansamblu Zagrebačkog kazališta mladih Torbica je uvijek pronalazio suradnike raspoložene za takvu vrstu istraživanja u izvedbi, spremne na dijalog s njegovom poetikom koja je u svakom izvođaču tražila osobne unutarnje razloge bivanja na sceni, kako je sam jednom prilikom istaknuo. Bez takve izloženosti i bez takve hrabrosti u svijetu Igora Vuka Torbice nije bilo ni kazališta.
U jednom trenutku predstave Hinkemann iz prostora tišine odjednom se začuje bezvremenski hit benda The Mammas & The Pappas, California Dreamin, pjesme u kojoj se iz ledenog New Yorka nostalgično i kroz žudnju za domom sanjaju neki mekši, mirniji i topliji krajevi. Ansambl Zagrebačkog kazališta mladih i svi njegovi zaposlenici opraštaju se od dragog suradnika i prijatelja s vjerom i nadom u to toplo srce Kalifornije u kojem negdje i dalje snažno kuca srce neprežaljenog Igora Vuka Torbice.
Zagrebačko kazalište mladih
Komentari