Autor: Aleksandar Olujić
Naš narod kaže kako živ čovjek svašta doživi.
I to je živa istina.
Mi smo se na sreću ili na žalost (ovisi iz kojeg kuta gledate) navikli doživljavati sve i svašta. Na nešto zaista nismo mogli utjecati, ali za nešto smo si sami „krivi“ (u pozitivnom ili negativnom smislu). Kao zoran primjer ove tvrdnje dobro može poslužiti korona kriza. Mi zaista nismo imali nikakve veze niti utjecaja na izbijanje epi-/pandemije izazvane korona virusom i samo smo poput mnogih drugih kolateralne žrtve njenih posljedica. Ali, s druge strane, ne možemo pobjeći od odgovornosti za sudjelovanje u onome što smo sami sebi napravili.
Naime, na kojekakvim izborima mi sami biramo osobe koje dolaze na mjesta na kojima se donose odluke vezane uz naše živote. Davanjem naših glasova nekoj X Y stranci i/ili pojedincu, iste ovlašćujemo da u naše ime i u našu korist (ili štetu) naprave nešto, bilo to napravili oni sami ili neki od njihovih pulena, stranačke i ine subraće koje su postavili na mjesta odlučivanja. Isto tako to „nešto“ može biti i u obliku kakve izjave kojom se može posredno utjecati na odluke koje oni malo prije spomenuti donose, kao i na odnos javnog mnijenja prema istima.
Svjedoci smo kako su se posljednjih mjeseci osobe koje su, što zbog svoje stručnosti što zbog činjenice da su od nekoga postavljeni ili izabrani na određenu poziciju, članovi Nacionalnog stožera za borbu protiv korona virusa dospjele u žižu interesa javnosti. Nije ni čudno, briga za vlastito i zdravlje bližnjih jedna je od primarnih potreba svakog čovjeka. Zato smo svaki dan žedno upijali sve ono što su nam članovi Stožera govorili.
Jedno vrijeme izgledalo je zaista odlično. Pravi ljudi na pravom mjestu. Struka, a ne politika, konačno ima riječ. Strašne slike iz Italije, naši vojnici što postavljaju šatore ispred KBC Dubrava, niz od 750 kreveta spremnih za prihvat lakših bolesnika u Areni Zagreb, Tomislavov dom na Sljemenu preko noći prenamijenjen u mjesto za karantenu oboljelih… tjerali su strah u kosti. Zato je neka staloženost Stožera bila dočekana s velikim olakšanjem od većine građana. No, s vremenom je blistava fasada počela pokazivati pukotine, a ispočetka stidljive kritike postale su glasnije. I članovi Stožera pokazali su svoju ljudsku narav.
Opasnost od korone, na žalost, još nije iza nas, samo što sada i mi laici imamo nekakvo znanje o tome. U posljednje vrijeme naslušali smo se izjava cijele vojske raznih stručnjaka, ali i diletanata što su danonoćno prodikovali s malih ekrana. Među njima su, dakako, i političari.
U Dalmaciji kažu: „Daj materi dite.“
Ovo „dite“ je odavno uzeto materi iz ruku i njime se bave svi: bake i djedovi, tete i stričevi, susjedi i putnici namjernici. I svatko od njih najbolje zna što „ditetu“ treba a što ne treba, kada mu je vrijeme ići spavati a kada sjediti na tuti.
U toj kakofoniji glasova i onaj je Maksima što lupa po diviziji.
Komentari