Autorica: Dragana Čubrilo
Ova godina nam je krenula jednom posve drukčijom putanjom. Nismo se ni snašli, a već smo svi hodali s maskama, zabranjena su velika okupljanja i započeli smo neki novi život. Velika većina nas je svakodnevno strepila od objave broja oboljelih u 14 sati te izricanja novih mjera. Nakon nekog vremena smo se naviknuli na taj novi život. Svijet je nastavio dalje, u nekom malčice drukčijem obliku.
Ono što se isprva činilo jako strašnim nam je postalo svakodnevica koju donekle možemo i moramo kontrolirati. Lijepo je moći kontrolirati svoj život. Loše je kada želiš kontrolirati tuđi. Naime, nekako u svom tom ludilu oko Covida-19, manje se piše o situacijama koje su naša svakodnevica već desetljećima. S obzirom da pratim neke strane medije, za oko mi je zapeo članak u kome su pisali o novoj-staroj situaciji u Danskoj gdje su sve češći slučajevi zlostavljanja životinja. Tu čak ne mislim na ono i kod nas konstantno prisutno zlostavljanje na koje mnogi od nas zatvaraju oči, već na seksualno zlostavljanje pasa. Opravdavaju to potražnjom i visokim cijenama. Da, platiti nekome ženu ili psa je isto, zar ne? Pas ne priča, ne može nikome ispričati o onome što mu rade, nije bitno. Netko je zato dobio novce. S gorčinom u ustima sam čitala tekst i pogledala svega dvije fotografije takozvane ponude. I večer je došla, a ja nisam mogla spavati. Ono što je nekima normalno i moderno, meni je vrijedno najgore kazne.
Klijentela koja koristi takve usluge je bogata klijentela. Mogu si priuštiti i najviše cijene. Cijene su toliko visoke da gotovo pariraju onima u kojima se plaćaju seksualne usluge s djecom. Da, s djecom. Koja možda mogu pričati o onome što im rade, ali ne smiju. Ta prodaja je pak svojstvena za mnoge druge zemlje. Želim vjerovati i dalje kako je u našoj zemlji nema. Kod nas je jedino čest slučaj da netko zlostavlja dijete. Bez financijske naknade. Samo to. Kažu kako su ti zlostavljači često i ugledni ljudi. Koji ugled? Ah da, mislite na to kako imaju svoje savršene male obitelji i posao te širok krug prijatelja. Možda i sjedite s njima na kavi, a ni ne znate što je večer prije radio svom ili tuđem djetetu.
Prije puno godina sam pisala članak o jednom našem sugrađaninu koji je zlostavljao malu djevojčicu. Bio je njen susjed. Kućni prijatelj roditelja, čak ih je i kumstvo vezivalo. Ona je bila dovoljno velika da on u njoj vidi objekt želje, a dovoljno mala da bude bezopasna. Kada kažem dovoljno mala, mislim na to da nije imala niti deset godina. Koliko nečiji um može biti poremećen i vidjeti u djetetu ono što bi jedan muškarac vidio u ženi? Tim člankom se otvorila Pandorina kutija i priče su samo stizale. Javljale su mi se žrtve koje su već postale žene, ali nisu zaboravile svoje djetinjstvo. Svi njihovi zlostavljači su bili obiteljski ljudi. Prijatelji roditelja, rodbina, stričevi, ujaci. Niti jedan od njih nije ni približno odgovarao slici imaginarnog zlostavljača kojeg mi zamišljamo na osnovu serija i filmova koje gledamo. U životu nisam osjećala mržnju, ali tada sam je bila puna. Jedino što me tješilo je pomisao kako su te mlade žene imale priliku ispričati svoju priču, makar i samo dio nje, ali osjećale su kako u svemu tome nisu same. Neke su uspjele u procesuiranju zločina koji im se dogodio i njihovi zlostavljači su završili iza rešetaka. Nije to možda bila dovoljno duga kazna kakvu su priželjkivale, pobogu ne postoji dovoljno duga, ali su ih zatvorili. Time su barem jedan određeni dio života bili bezopasni za druge. Tko zna koliko je bilo tih drugih koji su šutjeli. Tu se vraćamo na ono što s onima koji ne mogu pričati. Vraćamo se i na ono kako netko tko vodi savršen obiteljski život čuva najmračnije tajne. Netko tko je recimo i nakon izlaska iz zatvora rekao roditeljima one djevojčice kako on nije kriv. Svaki dan je sjedio ispred zgrade i gledao ju kada se vraća iz škole. Svaki dan. Oca djevojčice je optužio za prijetnje smrću. Smatrao je kako je bio dovoljno kažnjen zatvorom i sada može ispočetka. Ta djevojčica je danas uspješna mlada žena. Njeni roditelji su naši sugrađani koji su s teškom mukom preživjeli ono što se dogodilo. Bojim se i pomisliti koliko takvih ima.
Pravdanje zlostavljača ljubavlju koju osjećaju prema nevinim bićima je apsurdno kao i kasnije pravdanje bolešću. Znam da sam ovim tekstom mnoge ostavila bez teksta, ali u svom ovom ludilu oko nas želim znati kako postoji veliki broj oni koji će zlostavljanje znati prepoznati i neće okrenuti glavu. Pri tome mislim na apsolutno svako nevino biće koje trpi. Ja nisam željela okrenuti glavu od puno njih. Neki od njih danas žive novi život. Nažalost, ne možete sve spasiti. Ponekad je samo dovoljno imati širom otvorene oči. Uvijek.
P.S. Jučerašnji tekst o Danskim običajima me je ponovno vratio na početak. Da, želimo puno veće kazne. Da, želimo nemogućnost ponavljanja zločina. Da, smatram da je u redu trajno zatvaranje ako se radi o nekome koga ne možete, kako kaže struka, izliječiti. Žrtva ima pravo na to.
(Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu osobni su stavovi i mišljenja autora i ne mogu se smatrati službenim stavom redakcije portala.)
Komentari