Služi li voda što prska i žubori iz brojnih gradskih fontana samo za ukras ili bi mogla biti i drugačije iskorištena?
Njemački kulturni institut Goethe-Institut Kroatien pokrenuo je regionalno istraživanje društvenog i umjetničkog dosega (novih) oblika demokratskog i kolaborativnog upravljanja zajedničkim dobrima u čijem fokusu su urbane teme koje čine dio šire priče ekoloških i održivih politika. Njihov projekt „Žedni grad“ propituje mogućnost ponovnog uvođenja pitke vode na najstariju gradsku česmu u Zagrebu, Manduševac, čime bi se podigao komunalni standard glavnog gradskog trga.
U sklopu projekta „Žedni grad“, koji Goethe-Institut Kroatien provodi u suradnji s platformom 1POSTOZAGRAD, uz ostale sadržaje, a kao dio programa koji zagovara vraćanje stoljetne funkcije Manduševcu kao mjestu na kojem je moguće konzumirati besplatnu pitku vodu, bio je raspisan i natječaj za kratku priču.
Jedna od priča koje su pristigle na natječaj je i „Hidratiziranje svijesti“ Ivora Kruljca koju donosimo u nastavku.
Uživajte u čitanju!
Aleksandar Olujić
Ivor Kruljac
Hidratiziranje svijesti
Godina je 2021. Otkriveno cjepivo protiv korone imalo je djelovanje na njen zarazni šarm kao sapun na prljavštinu. Tegobe socijalne distance su iza nas, te iako se ljudi još oporavljaju i neki lakše neki teže guraju kroz ekonomsku krizu, Zagreb se vratio u normalu. No, od ljeta 2021. neki oblaci nemira opet su zahvatili vlast Zagreba (no, pričekajte izbore kako bismo vidjeli tko je postao ili ostao vlast). Pored neobično jakih kiša koje su se svako malo pojavljivale, neviđeni prosvjedi Zagrepčana, masivni poput neutronskih zvijezda, krenuli su na Jelačićevom trgu. Građani traže da se uloži u Manduševac i postane punkt s besplatnom pitkom vodom za sve građane.
-Vlasti su Izgradile toliko fontana da u Zagrebu ima više vode nego u Jadranu. No, koja nam je korist od njih? Izgledaju lijepo, dobre su za selfie fotke na Instagramu, ali svejedno morate nositi svoju bocu vode ili moliti konobare da vam udovolje s čašom vode – derao se na megafonu Vlado Jemrić, jedan od predvodnika inicijative „Žedni grad“ pred 15 000 prosvjednika dok su ostali sudionici pljeskali, zviždali i iskazivali slaganje s njegovim riječima. – Glavni gradski trg svakako treba imati punkt s besplatnom pitkom vodom, a nema razloga da on ne bude na povijesnome mjestu gdje se to važno zajedničko dobro nudilo stoljećima – zaključio je i sišao s improvizirane bine ispod kipa Bana Jelačića.
-Pročistite Manduševac! Manda daje vodu, a ne traži novac! – izvikivali su prosvjednici uz zvižduke i pljesak.
Uz te riječi, krenulo bi se prema Manduševcu na, kako su predvodnici prosvjeda to objašnjavali medijima, „pučko destiliranje“. Prosvjednici su tada iz ruksaka i torbi vadili boce vode, te se poredali u krug čije je kretanje bilo obrnuto od kretanja kazaljke (kako bi simbolizirali vraćanje vremena u dane kad je Manduševac imao pitku vodu) i istresali pitku kupovnu vodu u fontanu kako bi „bila čišća“. Počelo u ljeto i nastavilo se u jeseni, a kako to zna biti, dobri ciljevi privuku i vragove. Prve srijede listopada, cijeli pokret „Žednog grada“ našao se u jednoj nasilnoj kontroverzi. U jutarnjoj akciji čišćenja Manduševca, aktivisti su izvadili sve kovanice koje su tamo ljudi bacali, no kako su rekli medijima, kovanice su nestale. Kasnije, taman kako je otkucavala ponoć, baloni napunjeni kovanicama razbili su prozore na policijskoj postaji u Petrinjskoj. Slučaj je dobio inspektor Ivan Malčić, sredovječni detektiv, gustih brkova diskretno natopljenih viskijem kojeg skriva u ploski u unutarnjem džepu svog kaputa pokraj kutije cigareta. Malčić je bio zaljubljenik u seriju „Poroci Miamija“ i obilje drugih krimi serija, no s vremenom je vidio kako policijski posao nije toliko zabavan, a i da sam uopće nije nadaren ni sposoban za minimalno korektnu odradu svog poziva. Malčić je pozvan osobno u ured načelnika policije u kojoj se već nalazio zapovjednik specijalnih policijskih postrojba.
-Sami prosvjedi su nenasilni, nećemo intervenirati na njih – govorio je načelnik na telefon jednom od medijskih predstavnika policije uoči redovne jutarnje novinarske pressice koja će se održati za deset minuta. – To da se prosvjed nije razvodnio već povećao sudionicima u tri mjeseca je čudno, ali to je najmanje neobično u ovoj priči. Ne, snimke napada balonima s kovanicama ne možemo pustiti u javnost zasad, Malčić je taman došao, možda razriješimo to do sutra.
Je, vraga, pomisli Malčić.
-Malčić – izusti inspektor kalkulirano i hladno. – Imamo snimku napada. Informatički forenzičari se kunu da snimka nije ni na koji način izmanipulirana. Nemam razloga ne vjerovati im, no ne znam kako bi izašli u javnost s tim.
Načelnik je Malčiću pokazao snimku. Bjelkasti, prozirni vitez na konju koji više izgleda kao sjenka, silueta plazmaste naravi kojemu kao da se dio otkida svakim pokretom, jahao je ulicom gore-dolje dok nije bacio svih dvadesetak balona s kovanicama u prozore postaje. Strahovita kiša je prala ulicu i pravo je čudo da nije došlo do poplave. Policajci na ulicama oko postaje, stajali su potpuno ukipljeno, kao da su u transu, a Malčiću su u svom iskazu rekli da se ničega ne sjećaju. Kao da im je svijest potpuno isparila u tim trenucima.
Malčić je problijedio skoro na isti ton boje kao i vitez na snimci. Pogledavao je u nevjerici čas načelnika, čas zapovjednika specijalaca koji su u njega gledali ozbiljnim pogledom uznemirenosti.
-Bi li to trebao biti… duh?
-Ako ćemo vjerovati snimci da – reče načelnik. – Također me danas u uredu dočekalo i ovo – načelnik baci komad požutjelog starog papira, slabo prerađen kao da je iz nekog davnog stoljeća – Osobno sam ispitao tajnicu i sve koji imaju pristup mom uredu, nitko ne zna odakle se stvorio.
Malčić je dignuo papir. Na njemu je pisalo:
Zaštitnici grada,
Cijenimo vaše korektno postupanje prema našim borcima za vodu, ali ne želimo da samo pazite na njih, već da ih razumijete i osjetite pročišćenje kao i oni. Večeras u ponoć, neka vaš poslanik dođe do Manduševca i sam vidi o čemu se radi.
Ban Dobromir
P.S.
Isprike za prozore.
-Ban Dobromir? – upita Malčić.
-Prema legendi ban koji je tražio Mandu da zagrebe vodu. Po tome je Zagreb dobio ime – reče načelnik.
-I što sada?
-Sada ćemo uhititi duha i zatvoriti ga za razbijanje prozora – progrmi zapovjednik specijalaca.
Plan im je bio sljedeći: jedan poveći broj specijalaca sa snajperima (koji točno, Malčić je zaboravio, a pisac je možda narator, ali nije sveznajući), okupirat će sve krovove koji gledaju prema Manduševcu. Jedan policijski i četiri civilna kombija puna specijalaca s automaticima bit će parkirani na ključnim prilazima Banu Jelačiću. Sporedne ulice na Kaptolu koje vode u glavne ulice prema trgu imat će po tri specijalca, a na njihovim glavnim ulicama će po dva policajca s obje strane motriti svakoga tko bi mogao ići prema Manduševcu. A Malčić? On će biti „poslanik“, s obzirom da vodi istragu, te će stajati kod Manduševca i provjeravati događa li se tamo nešto, kao što pismo sugerira.
Malčiću se ta uloga nije svidjela. Međutim, otkaz si ne može priuštiti pa je već od jedanaest navečer bio kod Manduševca i popušio već skoro pola kutije cigareta. Nije mogao vidjeti policajce, te iako je pretpostavio da ga netko od kolega vjerojatno gleda, svejedno je otpio malo viskija. Opipao je pištolj u reveru i čvrsto ga stisnuo spreman da sam presudi onome tko je tražio ovaj sastanak. Iako se za razliku od zapovjednika i načelnika doista bojao da imaju posla s nečim paranormalnim. Lagana kiša u 15 do ponoći. Pet do ponoći, kiša se pojačala i Malčić od prskanja nije ni razaznao Jelačić kako treba. Točno u ponoć, začuo je galopiranje konja kako odzvanja cijelim trgom prema ulicama gdje je smješteno pojačanje. Kiša se pojačala do mjere da više nije niti razaznao trg. Okrenuo se i vrisnuo od šoka. Iznad Manduševca je levitirao šestinski kišobran, kao da pokušava zaštiti fontanu od akvatičnih kapi.
-Ova kiša je magična, ali i dalje kisela, gadi vodu. Kisele kiše, ljudi, otpaci – čuo se ženski šapat kako dolazi iz fontane.
Malčić je odmah prokužio da to što radi je idiotski, ali izvukao je pištolj i ispalio metak u Manduševac. U idućem trenu, oko levitirajućeg kišobrana se pojavila duhasto prozirna, ali prelijepa djevojka guste raspuštene kose s dvije pletenice.
-Zašto gadiš izvor utaživanja olovom, umjesto da ga piješ i slaviš? – upitala je Malčića.
Malčić je osjetio nešto iza sebe i ugledao bana Dobromira kako ga neidentificirajućeg lica gleda s vrha.
-Mando, dušo, zagrebi! – povikne ban.
Malčić se okrenuo prema Mandi, koja je niotkuda izvukla rašljastu granu, zahvatila Malčića s njome i povukla ga u Manduševac. Međutim, Manduševac više nije bila plitka fontana već duboki bunar, a Malčić unatoč ispravnim, iskusnim pokretima, nije uspio izroniti. Prvotno nije imao zraka, kako i priliči kada ste pod vodom. No, odjednom, počeo je osjećati da ima kisika. Osjetio se hidriranim kao nikada prije, kao da više nikada neće biti žedan. Diskretni bolovi jetre od zlouporabe alkohola su se povukli. Osjećao se čistim, što od fizičke prljavštine, što od stresa i emocionalnog tereta. Spoj katrana i sluzi u sinusima su mu se potpuno isprali. Hladnoća koja mu je prvotno smetala, sada je postala savršenstvo. Konačno, nakon ni sam ne zna koliko dugo, nasmiješio se. Takvog nasmiješenog, zahvatio ga je uzgon i počeo dizati nazad gore.
-Malčiću, jesi dobro? -proderao se zapovjednik specijalaca.
Kiša se povukla, specijalci su okružili Manduševac u kojemu je Malčić ležao. Ponovno je postao plitak kako inače svi pamtimo tu važnu fontanu.
Malčić se nastavio smješkati i samo je rekao: savršeno sam.
Načelnik nije bio zadovoljan. Specijalci su upali u onaj isti trans i nisu ničega bili svjesni. Malčić je s radošću ispričao svoju priču te mu čak ni namrgođeni načelnik nije skinuo smiješak s lica. Odlučeno je da se u medije lansira kako kamere nisu radile, a da počinitelj nije uhvaćen. Normalno, Malčiću su zaprijetili da će ga poslati u sanatorij ako ikojem novinaru slučajno ispriča što mu se dogodilo.
No, Malčić nije mario. Prestao je pušiti mjesec dana kasnije te je pijući vodu promatrao lica prosvjednika, ali i novinara koji su pratili događaj. Njihova držanja, ta opuštenost i mir kojim su zračili jasno su pokazivali da s njim dijele isto iskustvo. Nije mogao znati kako su sve njih Dobromir i Manda povukli u Manduševac, ali zasigurno je u to vrijeme padala kiša. Gradonačelnik je obznanio da se cijela gradska skupština jednoglasno složila da se kreće u sanaciju Manduševca da postane punkt s besplatnom pitkom vodom. Pogled u gradonačelnikovim očima jasno je davao do znanja što stoji za tog političkog konsenzusa.
Komentari