Autor: Aleksandar Olujić
Davne 1971. moja se obitelj doselila u Sisak i mene su upisali u školu koja je nosila ime „22. lipnja 1941.“. Škola se nalazila u staroj zgradi u „3. ulici“, tako naime Siščani zovu i uvijek su zvali ulicu dr. Ante Starčevića, a odmah pokraj nje bila je zgrada nekadašnje Više pučke škole u kojoj je nekoć bila smještena i sisačka Gimnazija, a u kojoj se u moje vrijeme nije održavala nastava. Iza zgrada bilo je prostrano dvorište prekriveno lešom i sitnim šljunkom, gdje se nalazilo rukometno igralište (na kojemu se za vrijeme velikog odmora haklao rukomet) kao i košarkaško igralište. U dnu dvorišta nalazila se dvorana za tjelesni koju je po zimi grijala željezna peć na drva i jedna manja zgrada u kojoj smo imali tehnički.
Nekoliko godina kasnije škola se preselila u novu zgradu u „4. ulici“ (ulica Franje Lovrića), a zgrade u 3. ulici srušene su i na tom prostoru sagrađena je robna kuća i parkiralište uz nju.
Velike naše oči gledale su sjajne hodnike, divile se kabinetima, udisali smo mirise novih novcatih klupa, trčali po dvorani, zavirivali u kuhinju, penjali se jednim stepeništem na kat a spuštali drugim…
Jedina zajedničko što je nova škola imala sa starom (osim učenika i nastavnika) bilo je ime 22. lipnja 1941., datum koji je pričao o slavnom događaju iz povijesti, danu kada je grupa hrabrih ljudi formirala prvi partizanski odred u Jugoslaviji, a možda i u Europi. Doduše, u tadašnjoj državi ovaj događaj nije bio ni slavljen niti posebno obilježavan, ali u Sisku i okolici s ponosom se isticalo kako je baš ovdje rečeno glasno NE nadmoćnom njemačkom okupatoru koji je porobio cijelu Europu…, OK, skoro cijelu. U Sisku je svako dijete znalo za Prvi sisački partizanski odred i za njegovog komandanta Vladu Janjića Capu, a njegovim pripadnicima dizali su se spomenici i po njima su nazivane ulice i škole.
Došle su 90-te i mnogo toga se promijenilo. Ali, jedno nije. Sisak je opet bio u središtu pokreta otpora. Skoro na isti dan, 23. lipnja 1991., postrojavanjem na ORA-i u Sisku osnovana je prva dragovoljačka postrojba Hrvatske vojske, 57. samostalni bataljun pod zapovjedništvom Ante Bobetka, koji će poslije spajanjem s 120. brigadom, MPOAD-om i vojnom policijom Sisak postati 57. brigada HV „Marijan Celjak“ Sisak. Ime je dobila po poginulom dozapovjedniku SAMB-a Marijanu Celjaku.
Jedna od spomenutih promjena bila je i ta da je 22. lipanj proglašen Danom antifašističke borbe i postao državni praznik. Ovo se mnogima nije svidjelo. Za njih je očito tu previše poveznica s omraženim komunistima i Jugoslavijom. Bilo je, naravno, i drugih, sitnijih promjena te je tako Osnovnoj školi Galdovo vraćeno ime koje je imala prije 1981. godine. Ova je škola tada bila preimenovana u Braća Smolčić, dobivši ime po Franji i Tomi Smolčiću, braći koji su rame uz rame s još 77-ero drugih prije 80 godina bili sudionici povijesnog trenutka: osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda. No, neke sisačke škole se i dalje zovu isto kao i prije. OŠ Braća Bobetko ili OŠ Braća Ribar zadržale su svoja imena.
Moja je bivša škola doživjela promjenu. Iz njezinog imena je izbačena godina tako da se ona sada zove OŠ 22. lipnja. Kažu da je to zato što se time istovremeno daje počast još jednom događaju koji se zbio 22. lipnja ali 1593. godine. Toga se dana odigrala čuvena bitka u kojem je pod Siskom poražena turska vojska, još jedna velika sila koja je slomila zube na ovom gradu. No, namjerno ili slučajno ova promjena ipak predstavlja distanciranje od događaja iz 1941. godine.
Ponekad se provezem pokraj moje bivše škole i sjećanja navru. Valjda to tako ide s godinama pa postajemo sve sentimentalniji. Tko će ga znati!? U takvom raspoloženju ne razmišljam o njenom imenu, ono što me stvarno brine je da je u njoj djece sve manje i manje.
Komentari