Navodno da biljke bolje uspijevaju kada se tretiraju klasičnom glazbom. Ako je to istine biljke čuju; mi njih ne čujemo. Zaključujemo da su biljke nijeme. Životinje se glasaju, bar neke od njih, i komuniciraju međusobno. Samo ljudi govore. Govor nije obično glasanje. Govor je namijenjen sporazumijevanju. I više od toga, govorom prenosimo svoje misli i želje i osjećaje. Govor je mentalna aktivnost kojom izmjenjujemo znakove i značenja. Govorimo li materinjim jezikom ili pak ako govorimo stranim jezikom, želja nam je uvijek ista: prenijeti naše misli drugim ljudima. Želimo li da nas razumije više ljudi, učimo strane jezike; želimo li pak da mi njih bolje razumijemo, opet učimo strane jezike.
Ljudi i pričaju. Pričati znači govoriti priču. U pričama stvari ne moraju biti logične, ni istinite, ni razumljive. Pričati možete i ako vas nitko ne sluša, pričati možete i ako vi nikog ne slušate.
Prvi put u životu sam čuo da neko priča hrvatski kad je na televiziji davnih sedamdesetih jedna Amerikanka hrvatskog porijekla u trećoj generacije izjavila: „ Ja ne pričala Hrvatski dobro“. To je OK. Žena govori engleski, američki engleski doduše i s jakom naglaskom, no to je jezik na kojem se sporazumijeva. A Hrvatski je za priče. Priče od dalekoj domovini gdje je sve nekako svjetlije i ljepše. Priče o drugačijem svijetu koji možda postoji, a možda i ne. Otada srećem sve više ljudi koji pričaju hrvatski. Stranim turistima je super u Hrvatskoj. Mi uglavnom govorimo engleski, pa je njima dosta ako nauče pričati hrvatski. Tada se možemo doista svi skupa onako narodski izdivaniti.
Na autobusima kolodvorima Osijeka, Zagreba i Vukovara još se pomalo govori Hrvatski, ali kad ti autobusi stignu na svoja odredišta u Bavarskoj, Švicarskoj ili Nizozemskoj hrvatski se samo priča, govori se njemački, loš njemački, oskudan njemački, ali govori se njemački. U Irskoj se govori engleski.
22. svibnja 1992. prvi Predsjednik Republike Hrvatske održao je govor u Ujedinjenim Narodima. Hrvatska je na taj dan postala 178. članica najveće svjetske organizacije. Na Manhattanu se zavijorila hrvatska zastava. Prvi predsjednik je održao govor. Na hrvatskom. Govorio je i engleski, ali to baš nije bilo s osobito dikcijom pa je teško domoći se audio zapisa. No ima i onih koji tečno govore nekoliko stranih jezika. Najbolji od njih u stanju su čak na više jezika održati skladan i izgovorno lijep govor. Engleski, njemački, talijanski, francuski. U Briselu se može govoriti i hrvatski, a može se dobiti i nagrada za najbolji govor.
No prije ili kasnije uslijedi povratak na rodnu grudu. Doma je najljepše. Ne moramo govoriti strane jezike, ne moramo više govoriti čak ni materinjim jezikom. Sasvim je dovoljno ako samo pričamo hrvatski. Govoriti ovdje sasvim je nepotrebno. Hrvati više vole kad im se priča; onda ništa od izgovorenog ne mora biti ni logično, ni istinito ni razumljivo. Važno je da dobro zvuči.
Komentari