Stigla Nova i što sad

Autor: Marjan Gašljević
U Novu smo utrčali uz pucnjavu, vatromete, jeftini pjenušac i želje za srećom uz puse poznatih i nepoznatih osoba koji su nam se našli na dohvat ruke u trenutku kada je otkucala ponoć. Mnogi su zamračivali prozore, gasili internet i stišavali televizore samo da bi im poznanici i susjedi pomislili da su „negdje“. Sutradan bi se kasno ukazivali, a i kad bi se ukazali glumili su mamurluk, a neki su, bome, i u kućnoj tišini povukli dovoljno da ne moraju glumatati. Cmakali bi se na stepeništima zgrada, prolazima, pored kontejnera za smeće željeći dragim susjedima svu sreću i blagodat Nove često i držeći fige iza leđa. Sreća, što je sreća, pitao bih se poslije tolikih silnih želja kojima mi poželiše sreću. Ovog trenutka mislim da je najveća sreća da smo u zdjelama sa sarmom došli do dna. Sarma, sarma i samo sarma. Miris sarme na svakom koraku. A taj miris ne samo da me podsjeća na stvarnu sarmu već više na onu uzrečicu o prosječnosti u kojoj sarma igra glavnu ulogu: „Netko jede zelje, a netko meso što je u prosjeku sarma.“ Tako je nakako bilo a, bome, tako nekako očekujemo i u Novoj.
Pored uzbudljivih vatrometa, uz pucnjavu pirotehnike i taktove valcera i sutrašnje ispijanje rasola i drugih narodnih lijekova protiv mamurluka uglavnom smo analizirali što nas sada čeka i što to možemo očekivati u Novoj.
Za one koji su ostali na kučnom dočeku pred televizorom uglavnom ništa novo. Stari, ofucani skečevi sa, sada, nešto starijim glumcima postavljeni na platformu koja nam je itekeko već poznata. Teško gledljive serije i filmovi koji se, po tko zna koji put, repriziraju i to je to. Glazbeni izbor nakupina starih spotova, nekih malo umivenih, a sve bez neke veće glazbene ambicije. Da li su to televizije prestrašene ili su pale pod utjecaj uredničkih ambicija hrvatskih institucija kaznenog progona pa se ne usuđuju pustiti niti malo tamburaške glazbe a, bome, niti neke zajebancije. Nema rocka, nema tamburaša, nema jazza i samo mrvica klasike, punka i metalaca da i ne govorim, pa, eto, nema niti sarme. Glazbene. A jebeš Novu bez sarme ma kako je trenutno mrzili.
I što sad? U Staroj su nas stalno kritizirali da pišemo samo o aferama a ne o nekim pozitivnim stvarima. Eto, zar nije pozitivna stvar što smo platili 2,5 milijardi državnih jamstava za brodogradnju? Pozitivna je bar za nekog. Pozitivna je stvar i što je „pao“ posao s avionima pa nam, eto, bar za sada, ostaje 500 miliona dolara na dispoziciji koji su bili namjenjeni za precjenjene, bar tako kažu Ameri, „stare kante“, bar tako kažu neki stručnjaci.
Pozitivna je stvar i što novinari postavljaju „prava pitanja“ kako reče kočoperni ministar Čorić na upit kako je njegovo ministarstvo ispušilo skoro milijardu eura koje su bile na dispoziciji EU-a za programe iz njegovog resora. Za sada je ostalo samo na „pravom pitanju“. Slična „prava pitanja“ postavljana su i drugim ministrima koji „kaskaju“ za Čorićem. Odgovora jok čak niti od minstrice Žalac koja ih je pokušala braniti brojkama koje, na prvu, zvuče impresivno ali uz realne markere (da bi nešto mjerili uvijek moraju postojati markeri) škrbavo i jadno. Najvažnije je da nitko nije kriv i da „svi rade dobar posao“. Čak i najkritiziraniji ministar Kujundžić koji osigurava oftamološki pregled (van liste čekanja?) za sve one koji ne vide pozitivne pomake u funkcioniranju zdravstva.
Ministar Pavić vjeruje u bolji život oko 800 tisuća hrvatskih umirovljenika jer će njihova mirovina skočiti prosječnih tridesetak kuna. Ode, dakle, 24 milijuna kuna iz proračuna što je stravično puno ako usporedimo da u isto vrijeme za povlaštene (nezarađene i neuplaćivane) mirovine slijedi isplata od 240 milijuna kuna jer je prosječna mirovina ove grupacije porasla za cca 1200,00 kuna. Čista „sarma“!
Pozitivna je, naravno, i zabrinutost ministra Kuščevića koji je žalostan što se neke zaposlenike u javnoj upravi i državnim poduzećima naziva „uhljebima“. Riječ je, jednostavno, jedinstvena. I meni je žao postojanje osoba koje nazivaju uhljebi. Postoji li neka druga riječ kojom bi opisali osobu zaposlenu na neko radno mjesto na kom se ama baš ništa ne radi osim protokolarnog glumatanja pri različitim prigodama, gdje zaposleni ama baš za ništa ne odgovara, gdje je zaposlen, a uopće nema odgovarajuću stručnu spremu, gdje je na natječaju bio 257-mi ali je primljen zbog diskrecione procjene da je „pravi“. I da, slučajno je rodjak ministra, predsjednika nečega, direktora. I da, slučajno je „naš“, tj. član iste stranke kao i „mi“. Ima li, dakle, hrvatska riječ koja opisuje rečene karakteristike? Hajde da je pronađeno i skinemo bad s razžalošćenog Lovre.
O negativnim stvarima koje nosimo u Novu neću. Što nam, prosječnoj raji, primjerice znači afera Borg? Što nam znači afera Agrokor? Što nam znači afera SMS? Što nam znači propast posla s nabavkom aviona? Što nam znači propast Uljanika? Što nam znači beskonačne istrage i suđenja u slučajevima Sanader, Vidošević, Bandić, Mamić, Kalmeta i tko bi ih se sve sjetio.
Na koncu reče neki od mnogobrojnih odvjetnika koji su vječiti na televizijama češće čak, prvenstveno radi održavanja razine morala u programima koji ne dozvoljava gole sise i guzice u javnom programu, da će, upravo ovih dana, radi duševnih boli tužbe podnositi Mujo, Haso i Fata protiv svih onih koji su ih spomenuli u nekim njihovim životnim situacijma i zgodama posebno onim nepriličnim u kojima je narušena njihova privatnost.
Jedino stvarno jest da je stigla Nova. Nova godina u kojoj startamo s predizbornom kampanjom za EU izbore pa nastavljamo dalje. Godina, dakle, u kojoj možemo očekivati samo „glanc“ za izborne procese koji nas čekaju. Bezbroj obećanja i rezultata ostavrenih samo u papirima. Ozbiljne reforme još nismo doživjeli a niti nećemo. Bar za sada i u dogledno vrijeme.
„Želim Vam puno sreće u Novoj!“ Ma šta to „sreća“ značila.