Veronika Franjić
NEVJESTA
Kućom su se orile psovke. Ponekad bi se začuo zvuk razbijenog stakla. Susjedi su mogli zamisliti kako čaše i vaze padaju na pod. Već su se bili naviknuli na sličnu buku i svađu, ali činilo se kako nikada nije bilo tako žestoko kao danas. Prolaznici se nisu usuđivali provirivati kroz prozore kuće iz koje su dopirali bijesni usklici. Iako su znali da ih on ne može čuti, nisu se usuđivali niti komentirati međusobno. Samo su spuštene glave prolazili.
Kako je noć padala, tako su glasovi postajali sve tiši. Na kraju je sve umuknulo i svijetla su se ugasila. Kroz samo jedan prozor je zraka svijetla rezala tamnu noć. Na njemu se uskoro pojavila glava djevojke. Vani nije bilo nikoga, no čak kada bi netko i prošao i usput bacio pogled prema djevojci ne bi mogao primijetiti kako su joj oči crvene od plakanja. Na nježnim obrazima su se crvenjeli tragovi očevih dlanova. Inače divna, zlatna i blistava kosa je sada bila raščupana, a raščupale su je očeve ruke kada je pokušala pobjeći.
Još je uvijek plakala, nije mogla zaustaviti suze koje su joj klizile niz obraze, padale i razbijale se o prozorsku dasku baš kao što je i on danas od bijesa razbijao majčine tanjure sa zlatnim rubom koje je koristila samo kada bi im gosti došli na ručak. Svaka suza koja bi kapnula podsjetila bi je na razbijenu čašu i staklo koje je kasnije morala skupljati.
Najviše od svega, boljelo ju je srce. Ni milijun prolivenih suza ne bi ga moglo izliječiti. Svaki puta kada bi pomislila na njega, mislila je da će joj se srce raspuknuti od silne boli. Trgnula se, nešto ju je prenulo iz misli. Da, nešto je zaista kucnulo o prozorsko staklo. I zatim opet. Nije se iznenadila, već je znala tko je. Otvorila je prozor i suzila oči kako bi ga bolje vidjela kroz mrak. Mahnuo joj je. Brzo je stavila prst na usta i dala mu do znanja kako mora biti tiho.
„Odlazi,“ kratko mu je rekla.
„Ne idem bez tebe.“ Znala je da će joj to reći, rekao joj je to već beskonačno mnogo puta.
Duboko je udahnula. Mora mu ovo reći. „Nikada ti neće dopustiti da me uzmeš za ženu.“
„Ujutro ću ga doći pitati.“
Obuzeo ju je nemir. „Nemoj. Ne želim da ti napravi ovo što je meni danas. Rekao je da će te ubiti ako dođeš, a onog trena kad umreš ti i ja ću umrijeti. Idi i ostavi me.“
Zavladala je šutnja, a on je sklopila oči i nadala se kako se predomislio i otišao svojim putem. Međutim, u srcu je znala da to nikada neće napraviti. Bio je užasno jako uporan. Nikada nije upoznala osobu koja je bila toliko uporna i tvrdoglava. To joj se sviđalo kod njega.
„Možeš li sići?“ Čula ga je kako tiho pita.
„Ne mogu, zaključana sam ovdje.“
Činilo se kako je unaprijed znao odgovor jer ga je vidjela kako već širi ruke.
„Onda skoči, uhvatit ću te.“
Odmahnula je glavom, bojala se. A on kao da je pročitao njezine misli.
„Ne boj se. Uhvatit ću te.“
Nije više razmišljala, širom je otvorila prozor na kojem je bila naslonjena cijelu noć. U daljini je vidjela sunce kako polako izlazi. Duboko je udahnula i opustila se. Iduće je sekunde osjetila čvrste ruke i nikada se nije osjećala sigurnijom. Pažljivo ju je spustio i povukao za ruku. Slijedila ga je, a da ga nije ni pitala kamo je vodi. Vjerovala mu je. Opet se počela nadati kako će možda ipak njih dvoje završiti zajedno. Do prije nekoliko minuta, to joj se činilo kao izgubljeni slučaj, ali njegova ju je prisutnost uvijek ispunjavala nadom.
Zastali su u šumi.zubi su joj cvokotali od hladnoće. Privinuo ju je sebi na nekoliko trenutaka, a onda je zaogrnuo svojim ogrtačem. Nalazili su se na mjestu na kojem su se uvijek sastajali. Položio je svoje dlanove na njene obraze i ona je istoga trena prestala osjećati bol od očevih udaraca. Zagledao joj se u oči.
„Otići ću kod tvojega oca.“
Zgrabila ga je za ruke. Bila je to loša ideja. Ni ona sama nije bila sigurna što je njezin otac u stanju napraviti. Često ga je viđala ljutitog, ali ono sinoć je bilo nešto sasvim novo. Bojala se.
„Ne boj se,“ opet je rekao. „Neće mi ništa učiniti. Ostani ovdje. Brzo ću se vratiti. Vjenčat ćemo se i prije nego misliš.“ Povjerovala mu je i bez riječi sjela na panj na kojem su oni bezbroj puta zagrljeni sjedili. Tresla se od hladnoće, ali ne od straha.
Njezin otac i majka su taman doručkovali kada je dotrčao iz šume. Pravio se da ne primjećuje mržnju koja je sijala iz očiju čovjeka koji je ustao i stisnuo šake kao da će ga svakoga časa pretući na mrtvo ime. Duboko je udahnuo i postavio pitanje. Smislio je čitav govor, ali ga je putem zaboravio. Idućeg trenutka je zadobio takav udarac da je gotovo zaboravio i kako se zove. Čuo je psovke, čuo je uvrede, a udarci nisu prestajali. Mislio je samo na svoju dragu koja u šumi čeka njega, a onda je izgubio svijest.
Čak i kada je začuo svoju ženu kako viče da je mrtav, nije prestajao udarati. Naposljetku se smirio. Šake su mu bile rumene od svježe, mlade krvi, a tijelo je ležalo na podu. Mrtvo. Ubio je mladića kojeg je njegova kćer toliko voljela. Nije ga obuzela krivnja. Nije osjećao ništa. Uzeo je ključ i pošao uza stube kako bi pokazao kćeri njezinog zaručnika. Žena je krenula za njime plačući. Otvorio je vrata, a pogled mu je odmah pao na širom otvoreni prozor. Hladan vjetar se dotakao njegova lica. Obuzeo ga je nemir. Sišao je, uzeo kaput i potrčao do prvih susjeda.
Tražili su je puna dva dana. Treći je dan ostao sam, nitko više nije htio u potragu s njime. Svi su otpisali sirotu djevojku i njega su smatrali glavnim krivcem, životinjom. Zašao je duboko u šumu. Činilo mu se kako čuje njezin glas i kako vidi njezinu zlatnu kosu.
Da, to je zaista bila ona, međutim, ništa nije rekla. Ni jedne riječi. Izgledala je tako spokojno. Vjerojatno jer je sada konačno bila sa svojim dragim. Čuo je pucketanje granja, zavijanje vjetra i graktanje vrana, ali on je i dalje klečao i rukama grlio smrznuto tijelo svoje jedine kćeri. Ubivši njega, ubio je i nju.
Komentari