Autor: Lily Laum
Sve najbolje upoznaš dodirujući, šećući, tako niz slika mi prolazi pred očima, ali samo u mislima, dok ne stignem kamo sam krenula. Uvijek neko iznenađenje i nije kao pri prethodnom prolaženju.
Tko sam ja?
Samo obični prolaznik koji povremeno sjedne i uživa na suncu, žmirkajući i upijajući svaku toplu nit koja me veže sa svemirom. Kad zaklopim oči, tada sam tamo gdje želim biti.
Samo obični radnik koji juri po kiši što se slijeva poput rijeke niz ulice i kvasi svaki djelić nepokrivene kože. Nikada toliko mokrih nogu nisam bila, kišobran ne pomaže puno.
Samo usnuli sanjar koji se obukao i zašuškao svaki milimetar otvora od bure koja me nosi poput lista.
Dubrovnik moraš zavoljeti, ili ga jednostavno mrziš i čekaš dan kad ćeš odraditi svoje i otići kući. Tako je sa svim mjestima ako ne otvoriš um i oči.
Dubrovčani te prihvate ili ne. Nema sivih zona kod njih.
Kako zavoljeti grad koji širi ruke samo prema turistima dubljeg džepa?
Može li se?
Gdje odlaziti i kako provoditi slobodno vrijeme, napuniti energiju i baterije za naredne dane teškoga rada, jer milosti nema. Uzrečice “nije preša”, “samo polako i pomalo” se ne odnose na nas koji smo u pečalbi. Koji smo se pokrenuli iz svojih toplih domova u potrazi za plaćenim poslom, koji smo ljudi sa svim potrebama, željni ugode koja ne zadire u džep.
Nekoliko godina sam provela u Dubrovniku kada je bio zamah i procvat, prije 15g i sada sam u kontinuitetu neko vrijeme, selim se po potrebi i uz drugi posao. Nekoliko ledenih zima i vrelih ljeta sam provela na različitim mjestima u drugačijem ambijentu stanovanja. Smatram da sam kompetentna progovoriti, naravno, gledajući iz vlastitog ugla na život ispred mene.
Proljeće je najpoželjnije doba za boravak u Dubrovniku. Sve se budi i ima posebni okus. Svi smo puni elana i planova. Skidaju se debele jakne i možeš ugodno uloviti mjesto u gradskom prijevozu, nema slaloma kroz ulice između turista, svi su strpljivi i blagonakloni. Bezbroj kozmetičkih zahvata na apartmanima, lokalima, fasadne skele na svakom koraku. Radi se užurbano i lokali otvaraju svoja vrata, pripreme su u tijeku. Stolice, stolovi na svakom koraku, već pomalo su ulice zakrčene. Cijelu zimu je većina bila zatvorena, jer nije im preša. Čeka se zapošljavanje jeftine radne snage i punjenje računa počinje.
Ulice po kojima sam nesmetano hodala i povremeno nailazila na druge koji jure do posla počinju biti pune prepreka u vidu stolova, stolica, žardinjera, suncobrana i naravno panoa na kojima je meni s cijenama. Ovlaš pogledam i produžim. Rijetki daju za domaće popust. U Starom gradu to čini samo jedna pečenjarnica, jedna pizzerija i jedna slastičarna na ulazu u grad. A pitala sam, ne samo na jednom mjestu, jer platiti pečenu smrznutu pljeskavicu u kajzerici prozvanoj burger devedesetak kn je nedopustivo za moj osobni džep, a i princip.
Sada sa zanimanjem gledam u turiste. Najviše je Kineza. Obilaze suvenirnice koje su prve otvorile svoja vrata. Prvi kruzer je naprosto zvonio alarm. I što mogu kupiti? Pa na gotovo svim proizvodima je kineska etiketa proizvodnje. Isprobavaju marame i šalove, jedu sladoled i neprekidno se slikaju, nitko toliko kao oni i Japanci. Nisam imala prilike vidjeti puno Nijemaca i ponašaju se kao da su sami, glasni gdje god da hodaju, a u autobusu stanu kraj vrata i ne čuješ ni sebe od njih. Neće oni u taxi. A imaju i pravo, cijene (ne svih prijevoznika) su doduše niže u odnosu na ranije godine bez konkurencije, međutim još uvijek za veliku komociju i jako jako dubok džep.
Kultura uz pokaz je prihvatljiva. Što znači da kino i kazališnu ulaznicu platiš 10kn ako imaš mjesečnu kartu gradskog prijevoznika. Iskoristila sam tu beneficiju i gledala sam u vrhunski uređenim kino dvoranama filmove koji su netom pobrali Oskare. Bila sam na nekoliko predstava i u kazalištu, jedva pronašavši ulaz jer do njega moraš proći kroz terasu kafića.
Zidine su sa novim cijenama, pano s cijenama je uvučen i ne vidi se s ulaza, već samo smjer gdje je blagajna. Zidine su jedinstvene i doživljaj je proći njima, stanujem unazad godinu dana podno njih i ne moram platiti 200kn koliko je sada ulaznica, ne vidim more, ne vidim išta osim kamenih zidova, kamenog opločenja i naravno kamenih stepenica. Nije lako stanovati u zoni iznad Straduna jer se baš sve mora nositi na ruke i tu je cijeli niz ljudi koji vrše dostavu. Cijena prošle godine je bila 100kn po torbi, koferu ili ruksaku. Ima nekoliko registriranih firmi koje to rade, ali je najviše slobodnih “igrača” koji si zarade od rana jutra do neko doba u noći. Raznose namirnice za restorane i dućane, suncobrane, stolove i stolice.
Mačke na svakom koraku, najbučnije su tijekom veljače i ožujka kada se u čoporima kreću i bore za svoja teritorija, koja obilježavaju mokrenjem. Ulice poneke toliko smrde od mačje mokraće da je neizdrživo, posebno kad je južina. Uskoro počinje svakodnevno svako ranojutarnje kupanje ulica šmrkom. Ostali mirisi koji guše su kad se otvore vrata kuhinja restorana, jer i radnici moraju udahnuti zrak, ustajali vonj masnog prepečenog ulja vas naprosto natjera da u velikom luku zaobiđete sve.
To je stari grad, dostojanstven, prepun ljeti i blagdanskim prigodama.
Gdje volim otići? Gdje punim baterije?
Gruž!
Luka se promijenila unazad mog boravka prije 15g i to drastično, ali i sad se teško nosi s istim problemom kao i prije. Promet je rak rana grada na svim područjima. Ulaz i izlaz u grad na 2 mjesta i stvori se čep kad krenu autobusi s turistima sa kruzera.
Proširena je obala i može sada primiti više brodova ili plutajućih hotela u odnosu na ranije. Parkovi su bolje uređeni, osmišljeni sa kutovima za djecu i spravama za rekreaciju, zelenila ima više nego ranije, a staro je brižno njegovano. Izbacili su mogućnost priveza jahti. Luka je čista i osjeti se miris ribe i mora, koševa za smeće ima na svakom, doslovce svakom, koraku, grad je čist, zelen, opran…
Dođem, sjednem na jednu od klupa i prepustim se mislima, odmaram oči na zelenilu i plavetnilu. Prethodno si kupim sendvič, sok i instant kavu. Sve zajedno platim koliko recimo samo jednu bocu soka na nekoj od terasa. Računica je jasna.
Tako sam sjedila uz svoju Dravu i promatrala veslače i čamce.
Dubrovnik tek kroz šetnju upoznaš i zavoliš.
Komentari