Who’s Afraid of Virginia Woolf?

Autor: Aleksandar Olujić

Sjedio sam pred televizorom i buljio u ekran na kojemu su promicala imena onih koje obično ne viđamo na špici filma, istovremeno fasciniran i zbunjen onim što sam vidio. Naime, tu večer sam odlučio provesti kod kuće i pogledati jedan film umjesto redovnog izlaska s društvom. Na tako drastičnu odluku za jednog tinejdžera ponukalo me je to što sam znao da je film dobio pet Oscara, ali još više činjenica da u njemu glume Elizabeth Taylor i Richard Burton.

Film o kojem je riječ snimljen je 1966. godine i kod nas je bio prikazivan u kinima dobrih desetak godina prije te večeri. Zvao se “Tko se boji Virginije Woolf”, a imena dvoje glavnih aktera imala su kultni status čak i u našoj socijalističkoj memli u koju su zapadnjački filmovi i glazba stizali s par (i više) godina odmaka. Njihovom statusu svjetskih super zvijezda kod nas je zasigurno pridonijelo njihovo druženje s Titom i Jovankom na Brijunima. Dva bračna para opušteno uživaju u dobroj kapljici, kubanskim cigarama i iskrenom razgovoru?!

Te večeri mene je dočekao crno-bijeli film, poslije sam čitao kako je namjerno snimljen u crno-bijeloj tehnici kako bi se jače naglasio karakter likova, u kojemu dvoje protagonista, bračni par, ogoljuju svoj brak pred drugim bračnim parom, ljudima koje doduše poznaju, ali su daleko od toga da su im prijatelji iako su ih pozvali sebi u goste. Kako je film odmicao fasada njihovog odnosa ljuštila se u sve većim i većim krpama, dok od svega nije ostao jedan ružan kostur, a u mojoj glavi odjekivalo je bezbroj pitanja. Bilo je to prvi puta da sam gledao to remek djelo kinematografije i u godinama što su slijedile gledat ću ga još nekoliko puta, svaki put otkrivajući nešto novo u onome što na prvi pogled izgleda kao bračna razmirica dvoje pijanaca. Kasnije sam saznao i to da je film nastao na temelju istoimene drame Edwarda Albeeja koja je praizvedena 13. listopada 1962. u Billy Rose Theatru na Broadwayu. Komad je oborio i publiku i kritiku s nogu i do skidanja s repertoara 16. svibnja 1964. odigran je 664 puta, osvojivši Tony-ja i New York Drama Critics Circle 1963.. Iste je godine predložen za Pulitzera, no upravni odbor je odbio prijedlog žirija za dodjelu nagrade zbog prostih izraza i seksualnosti, na što je žiri odstupio i te godine Pulitzerova nagrada za najbolju dramu nije ni dodijeljena.

Albee će poslije u svom živoru tri puta dobivati Pulitzera (za “Delikatnu ravnotežu”, “Pogled na more” i “Tri visoke žene”) mada ni jedna od tih drama nije dosegla ni kvalitetu niti popularnost Virginije Woolf. Konzervativcima jednostavno nije bilo po volji prostačenje, iako su neki izrazi i u izvedbama i na filmu izmjenjeni (screw you je tako postalo goddamm you), ali puno gore je bilo što drama razbija iluziju dobrog braka i skladne američke obitelji. Ime drame je inače igra riječi, aluzija na poznatu pjesmicu “Tko se boji vuka još” iz “Tri praščića” i otvoreno postavlja pitanje čega se zapravo bojimo u životu, a po mišljenju nekih imena likova George i Martha (po prvom američkom predsjedniku i njegovoj ženi) i Nick (po Nikiti Hruščovu), koji je uz to i poznati znanstvenik, gdje prvi simboliziraju prošlost a Nik državu koja je raskrstila s vlastitom prošlošću i okrenula se nauci dakle budućnosti, ukazivalo je na političku angažiranost komada. Osim toga nije prošlo bez komentara kako se jedan otvoreni homoseksualac u svojem djelu obračunava s institucijom braka, glavnim temeljem američkog društva.

Marthu i Georgea gledat ćemo ovo ljeto na Brijunima. Kazalište Ulysses zajedno s Beogradskim dramskim pozorištem uprizorot će ovaj komad u Tvrđavi Minor na Malom Brijunu. Pretpremijere će biti održane 26., 27. i 28. srpnja, premijera je 29. srpnja, a izvedbe su 30. i 31. srpnja te 3. kolovoza. Režiju potpisuje Lenka Udovički, a glavne uloge igraju Katarina Bistrović Darvaš i Rade Šerbedžija. Prema Lenkinim riječima komad nisu osuvremenjivali. Vrijeme radnje drame predstavlja prijeloman trenutak za američko društvo kada dobro znane društvene uloge gube smisao što dovodi do promjena i u obiteljima i u intimnoj sferi, a sve to se iščitava i danas.

Rade Šerbedžija ističe da je Albeejev komad jedno od najboljih dramskih djela 20. st., te da se radi o dubokoj i ozbiljnoj drami koja ipak posjeduje elemente zabave. Osim Katarine i Rade na sceni ćemo gledati Milana Marića, Ljubomira Bulajića i Martina Grđana koji će se izmjenjivati u ulozi Nicka, te Rominu Tonković i Niku Ivančić u ulozi Honey. Dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić Pleština, kostimografiju Bjanka Adžić Ursulov a scenografiju Stefano Katunar.

Ovom predstavom (bila im to namjera ili slučajnost) Ulysses istodobno odaje priznanje Edwardu Albeeju možda i najznačajnijem američkom dramatičaru 20. stoljeća i jednoj od naboljih drama ikad napisanih, kao i dvoje nevjerojatnih glumaca koji su na velikom platnu glavnim likovima te drame udahnuli život na tako impresivan način. Gledajući iz tog kuta čovjek bi čak mogao razumjeti zle jezike koji su svojevremeno zajedljivo komentirali kako oni u filmu uopće nisu ni morali glumiti.

Liz i Burton se tako na neki način vraćaju na Brijune, ovaj puta ne kao gosti jednog ljubitelja bijelih uniformi, već kao protagonisti jednog nezaboravnog filma. No bez obzira na njihovu sjenu siguran sam kako će Katarina i Rade na svoj jedinstven način ponuditi odgovor na pitanje: “Tko se boji života bez lažnih iluzija?”