La vita è bella
Bergamo grad na brijegu. Devedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon šest-sedam sati vožnje po jednoličnim autocestama Slovenije i Italije napokon normala. Zaobilazim Milano. U Bergamu skrećem prema Comu i dalje prema Švicarskoj. Pedesetak kilometara do granice. Vremenski isto kao i da se ide okolo, autocestom preko Milana, ali sada mogu sat vremena uživati u normalnoj vožnji. Po raskršćima i raskružjima lokalnih cesta nedjeljom obično nema velike gužve. Možda i podsvjesno griješim na jednom rotoru i umjesto na cestu za Como put me odvede na brijeg; do Starog grada. Jednosmjerna ulica pa nema mogućnosti greške. Panoramska kružna vožnja gradom-utvrdom elegantne venecijanske jednostavnosti. Osim na crkvama nema previše nazidanih tornjića i ukrasa po zabatima. Dvadeset i pet minuta poslije evo me opet na rotoru. Ovaj se puta uspješno prestrojavan u smjeru Švicarske. Bergamo ostaje u retrovizoru. Grad na brijegu, a u pozadini se vide Alpe. Lijepo. Kao na razglednici. Volim voziti kroz Alpe, oko alpskih jezera. I zimi i ljeti. Važno je da ne pada kiša. Napustim prst prozora i zapalim cigaretu. Uživancija. Život je lijep.
Život je lijep (tal. La vita è bella) talijanska je dramska komedija snimljena 1997. godine u režiji i glavnoj ulozi Roberta Benignia, koji je i koautor scenarija zajedno sa Vincenzom Ceramiem. Benigni igra Guida Oreficea, talijanskog Židova, vlasnika knjižare, koji koristi svoju bujnu maštu kako bi zaštitio svog sina od užasa internacije u nacističkom koncentracionom logoru. Film je doživio uspjeh kod kritike, a i financijski. Na 71. dodjeli Oscara imao je 7 nominacija osvojivši ukupno tri kipića: Benigni Oscara za najboljeg glumca, te Oscare za najbolji strani film i najbolju originalnu muziku. Nakon filma Z (1969) Život je lijep bio je drugi film u povijesti koji je u isto vrijeme nominiran za Oscara za najbolji strani film i najbolji film. No bilo je i drugačijih mišljenja. Neki smatraše da film umanjuje tragediju i ozbiljnost holokausta. Roberto Benigni prigovore je odbacivao kao neosnovane riječima da film nije komedija o holokaustu već film jednog komičara o holokaustu. Da se u filmu ne radi o nacistima i fašistima, nego o ljudskom duhu i spašavanju svega što je dobro i obećavajuće od olupina snova. O nadi u budućnost i prijeko potrebnom ljudskom uvjerenju, ili zabludi, da će stvari za našu djecu biti bolje nego što su sada.
Božić 1962. Zima je bila sa puno snijega… Pjeva Zdravko, a i mama se sjeća. Uostalom vidi se i na drugim slikama. Prva zima u našoj poludovršenoj kući u Dugoj ulici. Imao sam svoj kinderbet. Više nisam morao spavati u kolicima kao u staroj zgradi preko puta Kina jer je u njima bilo manje vjerojatno da će me dohvatiti petrinjski kanalizacijski štakori i pogrickati prstiće. Imali smo bor; s kuglicama. Kapa i debela jakna štitiše od hladnoće. Ne sjećam se tih vremena ali pogled osamnaestmjesečnog dječaka sa slike ne laže. On je sretan i optimistički znatiželjno gleda u spravicu koja bilježi trenutke. Ima Medu. Ima mamu. Ima tatu. Što bi mu više u životu trebalo? Život je lijep.
Nedjelja, 22. ožujka 2020. 2:22, četiri sata prije potresa. Sjedim za računalom. Niti mi se piše. Niti mi se čita. Niti mi se gleda. Niti mi se spava. Zadnje izvanobiteljske socijalne kontakte bez maski imao sam prije točno deset dana na fakultetu, u četvrtak 12. ožujka, na promociji knjige akademika Dujelle: Teorija brojeva. Sjedili smo pristojno odmaknuti ali bez maski. Poslije, u ponedjeljak sam još jednom bio na faksu. Prekontrolirati servere i uzeti neke stvari za koje mislim da bi mi u izolaciji mogle zatrebati. Gradom su već šetala maskirana lica. Ta sigurnost nositelja maski što naokolo bezbrižno šeću plaši me više od SARS-CoV-2. Plaši me više od potresa za kojeg nemam pojma da će se za četiri sata dogoditi. Najdraža spava pa je ne mogu gnjaviti sa svojim strahovima. Mala je u nekom svom poslu pa je ne želim smetati. Mali se prošle nedjelje javio iz Bavarske. Nije mu bilo dobro. Poslije ništa. Čitav se tjedan brinemo. I najvoljenija i mala i ja. Šutimo. Ne spominjemo Ništa. Ništa se ne može napraviti preko zatvorenih granica osim brinuti! Usnuti s brigama?
Budi nas snažno poskakivanje kreveta. Nestalo je struje. Struja se vraća. Zemlja još podrhtava. Odlazim do tavana. Rupe u crijepovima od urušenog najistočnijeg dimnjaka koji se srećom ne koristi. Na ulici ljudi s maskama. Štite se od Corone i skrivaju strah. U pola deset prepoznatljivi zvuk Skype poziva. S druge strane Mali. Košulja, kravata, smiješak. On je svoj COVID-2019 odbolovao. Čavrljamo o potresu. Sad je sve ponovo u redu. Cijelo poslijepodne čuju se manje eksplozije; manje od 3 po Richteru pa ne trese. Srušit će se još poneka pizdarija koju je Bolle nazidao po našemu gradu, ali koga briga. Što prije poruše te tornjiće, balkončiće, parapetiće i od teške črnomeračke cigle zidane vidikovce po ćoškovima ružnih secesijskih zgrada botoksiranih fasada sigurnije će biti šetati gradom. Mali je živ; i zdrav; hvala Bogu. Život je lijep!
Danas bosih tabana i u potkošulji sjedim za računalom, dopisujem se sa studentima i čekam da na mene dođe red da prebolim taj COVID-2019. S večeri pogledam svoju omiljenu seriju i neku od kazališnih predstava na YouTubeu. Život je lijep. Jedina uredno prati i presice na četvrtom; ministra kojemu je SARS u verziji 2 još uvijek novi virus i njegovu vječnu pratiteljicu Majku Hrabrost. Ja volim pogledati kad se pojavi Metropolonačelnik i onaj njegov pomoćnik s crnom beretkom i bez tenkića. HNS-ove zbrda-zdola skupljene statičare preskočim pa se onda opet vratim kad neki uzbuđeni kulturnjak plače nad razbijenim staklovinjem. Da mu kolege iz struke nisu svaku jednokatnicu koju je na gornjem gradu zazidao neki Mađaron kojem je djed negdje u štajerskom lugu orobio nekog kranjskog zlatara uknjižili u kulturno dobro danas bi egipatske vaze bile čitave. Ne može se svaki kič koji preživi 100 godina tretirati kao umjetnost. Ne može svaka šupica iz vremena Marije Terezije biti zaštićeno kulturno dobro. Katedrale nam bez skela niti unuci neće vidjeti!
Bit će još potresa i epidemija. I jačih i smrtonosnijih. Neće se uvijek ružne stvari događati u zoru prije nedjeljne mise, dok su crkve prazne, a po ulicama nema prolaznika ni prometa. Zagreb je živi grad koji ne spava i puno ljudi je na cesti. Vazda. Nečiji prst nam je ovaj put pokazao gdje smo sve slabi. Još ćemo neki period nositi maske, ali doći će vrijeme da se one skinu. I one kirurške što se nose preko usta i nosa, i one prave što se kriju iza prijetvornih osmjeha i lažne sućuti. Na nama je da sačuvamo sebe i one oko sebe, i ne samo sačuvamo već i poboljšamo svijet oko nas svojim odgovornim ponašanjem i odgovornim politikama. Vjerujem da je moguće djeci ostaviti bolji svijet i da to nije samo zabluda. Život je lijep. Ima još nade; za sve. Za sve osim za jednu malu petnaestogodišnju djevojčicu.
Komentari