‘Težnja postaje irelevantnom kad je utežiš’ – Ivor Kruljac

Ivor Kruljac

Težnja postaje irelevantnom kad je utežiš

More je plavo,
brijem da svi već
to dobro znamo,
u Novom Vinodolskom,
još nisam popio vino
no s brega se spuštam dolom,
a sa brega vidim Krk,
stjenoviti dio koji na stijenama
nije škrt,
i još u toj uvali gle čuda, divno je plavo
more,
sa tom svojom plavom bojom čije se nijanse
cijelim zaljevom ore,
i more je plavo no pri rubovima
uz obalu ono je zeleno,
igra je to svjetla
koja nekom može biti toliko dobra
da mu je to prejebeno,
no može i razočarat,
ako voliš plavo i ne želiš
da po njoj itko ide šarat,
takav uđe u more
u onaj zeleni dio,
i oko njega je sve zeleno
a on to nije htio,
a plava je tamo malo dalje,
i pliva sve dalje
no gdje god dođe
opet vidi samo zelene odsjaje,
stoga pliva sve dublje
i dublje,
i konačno, oči koje su mu
ubačene u duplje,
vide ono čemu je
težio,
plava je svuda oko njega
no nije se od uzbuđenja
naježio,
jer sad je dio toga i čini
se kao da je uvijek bilo
tako,
zelenilo uz obalu je ustvari bilo
napustiti lako,
prošao je čovjek tako izazov
godišnjeg u kojem se kupa
i gricne marelicu ili nekoliko šljiva,
zapjenio je more oko
sebe plivanjem u kojemu uživa.