Sadržaj prenesen s facebook stranice i uz dozvolu g. Romana Bolkovića
Dobio sam lijepu vijest u inbox; Natasa Popovic mi piše:
Poštovani Romano,
željela sam Vas obavijestiti da smo uspjeli prikupiti i realizirati 20 Stolpersteina koje ćemo postaviti u Zagrebu od 1.10.2020.
Kako ste me osobno zvali i dali podršku željela sam Vam se još jednom zahvaliti i obavijestiti Vas.
Prvi kamen ćemo postaviti za Leu Deutsch zatim, za nadrabina Šalom Freibergera….
* * *
Da podsjetim što su to „Stolpersteine“ i moju malu kap u slapu nastojanja da se žrtve Holokausta u nas konačno dostojno individualno komemoriraju:
STOLPERSTEINE
Kamenovi spoticanja, njemački Stolpersteine, projekt je njemačkog umjetnika Guntera Demniga. „Cilj ovih spomen obilježja, je podsjetiti na sudbine stradalih osoba, u nacionalsocijalističkim progonima, kako poginulih tako i preživjelih žrtava u njemačkim koncentracionim logorima, zatvorima, centrima za eutanaziju, klinikama za sterilizaciju, kao i drugih protivnika nacionalsocijalizma i pripadnika pokreta otpora. Ovi betonski kamenovi spoticanja su gotovo kockaste forme, veličine 96 × 96 i visine od 100 milimetara, na čijoj je gornjoj strani pričvršćena mesingana ploča sa imenom i osnovnim podacima žrtve, kao i razlogom zašto je žrtva zlostavljana ili ubijena. Kamen se obično ugrađuje ispred u pločnik ispred zgrade, u kojoj je osoba živjela. Iako je veći dio ovih spomenika posvećenim Židovima, oni su postavljeni i Romima, pripadnicima Sinti naroda, homoseksualcima, Jehovinim svjedocima, crncima, protestantima i katolicima, koji su odbili mobilizaciju u njemačku vojsku, komunistima i vojnim dezerterima. Do danas je u Njemačkoj, i u osamnaest država Evrope (Austrija, Belgija, Češka, Hrvatska, Italija, Luksemburg, Mađarska, Holandija, Slovenija, Norveška, Poljska, Rumunija, Rusija, Švicarska, Slovačka, Španija, Švicarska i Ukrajina) ugrađeno oko 50.000 „kamenova spoticanja“.
U Hrvatskoj takvi su kamenovi spoticanja postavljeni za sada u Osijeku i u Rijeci.
Na svom profilu na Facebooku raspravljao sam preliminarno o postavljanju takvih spomenobilježja u Zagrebu, i reakcija je brojnih sudionika rasprave bila izuzetna: svi su s gotovo ganutljivim odobravanjem prihvatili i inicijativu da se Gradonačelniku prenese želja građana da i Zagreb dobije svoje Stolpersteine, kamenove spoticanja.
U Berlinu, pred kućom u kojoj živim na adresi Kantstrasse 46, tri su takva kamena spoticanja:
„Demnigova ideja personaliziranja kamenova spoticanja, bila je da se žrtve nacionalsocijalizma, koji su u koncentracionim logorima bili degradirani na broj vrati identitet. Postavljanje na pločnike ima za cilj, da prolaznici saginjanjem i čitanjem imena i teksta na kamenu, simbolično se poklone žrtvama nacističkog terora. Označavanje na kamenu mjesta deportacije, koja se nalaze često u gusto naseljenim područjima, želi se okolnom stanovništvu ukazati na činjenicu, koja je potkrijepljena netočnim izjavama sudionika progona, da nisu znali ništa o deportacijama, te ih ponukali na razmišljanje.
Između ostalog, Demnig kritizira središnji koncept obilježavanja progona žrtava u velikim spomen-područjima, koja su po njegovom mišljenu nedovoljna za širu javnost. Na tim se spomen-područjima jedanput godišnje postavlja vijenac, ali svi nezainteresirani mogu izbjeći tu svečanost. Njegov je cilj imena žrtava vratiti na mjesta gdje su živjeli.“
Mislim da nije potrebno objašnjavati koliko bi za našu sredinu značilo ovakvo komemoriranje žrtava Holokausta i, šire, svih žrtava rasnih zakon NDH.
Razgovarajući jednom prigodom sa svojim prijateljem, hasidskim rabinom, ostao sam zapanjen njegovom rečenicom da je Hitler u neku ruku uspio u naumu jer je zatomljavanje identiteta Židova prisutno i dan dana. Nije li Holokaust u neku ruku uspio jer i današnje generacije Židova u Europi nevoljko ističu svoj židovski identitet? Prešućuju ga. Zatomljuju.
Ovakvo vraćanje identiteta žrtvama ujedno je i poduka da se takvo zlo nikada više u našoj sredini ne smije ponoviti, ali i podstrek svima koji se i danas boje slobodno izraziti svoj identitet da to bez straha čine. Doprinos Židova Zagrebu u vrijeme moderniteta i između dva svjetska rata neizmjeran je. Zagreb je nezamisliv kakav jest bez tog doprinosa.
Snažiti svijest o tome moguće je različitim načinima, no vjerojatno je ponajbolji od svih suočiti se osobno s imenima onih koji su tu, ne tako davno, u našim ulazima, živjeli među našim pređama, da bi kao žrtve monstruoznog totalitarnog režima netragom nestali odvedeni u smrt.
Komentari