Autor: Aleksandar Olujić
Anonimno pismo jedne liječnice iz KB Dubrave, glavnog našeg centra za borbu s COVID-19 virusom, u kojem ona opisuje više nego dramatičnu situaciju u jednoj od najboljih hrvatskih bolnica, konkretno u respiratornom centru bolnice, eksplodiralo je u javnosti. Naime, liječnica u pismu upozorava da pacijenti „nisu adekvatno zbrinuti te da istima nije pružena odgovarajuća potrebna skrb koja nije posljedica mog osobnog angažmana i truda“. Nadalje, ona kao osnovne probleme između ostalog navodi: nedostatak adekvatne količine lijekova, činjenicu da pacijenti ne dobivaju obroke, pritužbe na neadekvatnu higijenu bolesnika radi nedostatka higijenskih sredstava, nepostojanje odgovorne osobe koja bi se brinula za bolesnike kojima obitelj iz nekog razloga ne donosi potrebne stvari, kako se vizita ne radi sa sestrama „te ne postoji prijenos informacija o bolesnicima niti potvrda što je bolesnik i da li je bolesnik dobio terapiju“…
Možda bi se čitajući ovo pismo moglo pomisliti kako liječnica koja ga je pisala nepotrebno dramatizira ili da od pojedinačnih slučajeva radi cirkus radi nekih svojih osobnih razloga i slično, da nije jednog drugog pisma, dopisa koji potpisuje dr. Božo Radić, zamjenik predsjednika za bolničko Povjerenstvo za kvalitetu KB Dubrava. Njime dr. Radić obavještava doc. Josipa Ćurića, pomoćnika ravnatelja za kvalitetu zdravstvene zaštite, kako je poslao zamolbu Ravnatelju za Sporazumni raskid svog Ugovora o radu. U dopisu on između ostalog piše: „Imajući u vidu zakonske obaveze Službe za kvalitetu (SLK) dužan sam vas izvijestiti da SLK više ne može izvršavati svoje obaveze prema pacijentima i osoblju u sadašnjim uvjetima rada i organizacije KBD-a, posebno imajući u vidu PRIC KBD. Suština postojanja Službe za kvalitetu je osiguranje i smanjivanje rizika za život i zdravlje pacijenata i osoblja što u ovom trenutku nije slučaj“.
Kada se praktično istovremeno pojave pisma dvoje zaposlenika, liječnika, koja neovisno jedno od drugog ukazuju na velike probleme u istoj ustanovi, koja bi trebala biti glavni oslonac u ovoj krizi, onda je valjda svakom jasno da je „nešto trulo u državi Danskoj“. Ministarstvo zdravstva je radi anonimnog pisma u KB Dubravu poslalo svoju inspekciju, a mediji već govore kako je pismo okidač za smjenu Upravnog vijeća KB Dubrava, koje je postavio još (bivši) ministar Kujundžić.
Kada bi u našem zdravstvu ono što se dešava u Dubravi bio jedini problem, svi skupa bi mogli sjesti i zapjevati. Nažalost, to nije ni jedini niti najveći problem. Ako pogledamo samo događaje u posljednjih sedam dana poput onog u bolnici u Zaboku gdje su zbog proboja koronavirusa pacijente što su se možda u bolnici zarazili virusom COVID-19 članovi njihovih obitelji morali vlastitim automobilima voziti kući (!?), zatim obustavu isporuke lijekova i drugih med. potrepština bolnicama od strane veledrogerija radi golemog duga i to usred koronakrize, kao i apel kojim na stranici koronavirus.hr Vlada u cilju efikasnije borbe protiv koronavirusa poziva građane i tvrtke da doniraju novac i medicinsku opremu, ali i kućne potrepštine Crvenom križu, sirene za uzbunu bi trebale zatrubiti čak i u glavama one dvojice što se danima prepucavaju preko medija i osim svog ega ne vide ništa drugo.
Da je naš zdravstveni sustav u krizi nije nikakva novost. Problemi nisu od jučer već se gomilaju godinama, ali nitko nije napravio ništa da bi se isti riješili. Ministri se izmjenjuju a problemi gomilaju. Tako sadašnji, g. Beroš, govoreći o nagomilanim dugovima u zdravstvu veli da je osnovni razlog povećanja dugovanja u odnosu na prošlu godinu povećanje cijene rada i skupo liječenje na nivou skandinavskih zemalja dok je izdvajanje za zdravstvo ispod europskog prosjeka, mi izdvajamo oko 800 a EU prosjek je 3000 eura po glavi stanovnika, dodavši kako je istina da „postoje liste čekanja i da nismo negdje potpuno funkcionalni i da se dogodi poneka greška, no u cjelini bi mogli ocijeniti naš zdravstveni sustav vrlo dobrom, ako ne i odličnom ocjenom“.
Što je pisac htio reći?
Sprema li nam se scenarij u kojem će većini hrvatskih građana mnogi zahvati, lijekovi i pomagala biti nedostupni, odnosno dostupni samo ako ih mogu dobro platiti? Za veliku većinu naših umirovljenika (ali ne samo za njih) koji i ovako jedva krpe kraj s krajem to je horror scenarij.
U onom dijelu kada ministar govori o povećanoj cijeni rada kao razlogu povećanja duga, valjda je svakom jasno da se u zdravstvu ne može štedjeti rezanjem plaća zaposlenika. To bi rezultiralo samo još većim odljevom kadrova u druge zemlje EU, a bolnice i ovako kubure s nedostatkom sestara i liječnika. Sve skupa bi nas moglo odvesti prema slomu medicinske skrbi.
Ova koronakriza ogolila je probleme ne samo u zdravstvu, već u svim segmentima društva. I ptice na grani znaju da probleme zdravstva nije moguće riješiti bez rješavanja gospodarskih problema, a ove bez reformi o kojima se priča već decenijama, a ovih nema bez političkog konsenzusa itd. No, najgore je što kod nas ne postoji strateški plan razvoja. Bilo kakvog razvoja. Kod nas se nije mogao postići dogovor niti oko reforme školstva za koju se svi slažu kako je nužna, već je iznađeno nekakvo polovično rješenje koje sigurno neće biti dugog vijeka. A isti je slučaj i u drugim sektorima, pogotovu u gospodarstvu. Mi sve rješavamo tek kad voda dođe do grla, improvizirajući pa kako bude.
Mile Kekin je ne tako davno pjevao: „Kad jednoga dana turizam procvjeta i navale Švabe u rekordnom broju, cijela će zemlja samo od ljeta živjeti kao bubreg u loju…“ Na žalost, ova zemlja je sebe dovela do toga da gotovo isključivo ovisi o tom ljetu, ali pritom ne živeći kao bubreg u loju već preživljavajući od jedne do druge godine. Sada je svima jasno što se dešava ako izostane navala na Zimmer frei – sustav se ruši kao kula od karata. Ovo ne znači da trebamo odustati od turizma. Dapače. Ali, ovoj zemlji treba vodstvo koje se neće brinuti samo o pobjedi na slijedećim izborima i radi „fotelja“ podilaziti svima i svakome, očekujući kako će svi pohrliti baš na naše more. To vrijedi kako za one na vlasti tako i za one u oporbi.
Koronakriza i njene posljedice su nam vjerojatno zadnja opomena da konačno počnemo savjesno, odgovorno i pošteno raditi svoj posao. U protivnom…
Komentari