Drago Plečko
VRIJEME I PROSTOR SU PROIZVODI UMA I PREPREKA NA PUTU PREMA SPOZNAJI SMISLA I BOGU
Sv. Augustin (354-430), kršćanski svetac rođen u današnjem Alžiru, intenzivno se bavio Vremenom i postavio pitanje: kada kažemo da jedan interval ili događaj traju dugo ili kratko, na što mislimo? To ne može biti prošlost jer ona više ne postoji i ne može u sadašnjosti imati svojstva kao dugo ili kratko. A ne može biti ni sadašnjost jer ona nema trajanja. Dok se još događaj odvija ne može mu se procijeniti trajanje. Budućnosti još ni nema pa je nemoguće vrednovati Vrijeme za nešto što se još uopće ne događa.
Augustinovo rješenje ove zagonetke jest u tome da je ono što mjerimo kada mjerimo trajanje nekog događaja u – našem sjećanju. Percepcija vremenskog trajanja je tijesno povezana s memorijom, sjećanjem na ranija iskustva. Dakle, neizbježan zaključak jest da prošlost i budućnost postoje samo u našem umu!
Ovo uvjerenje su iskazali mnogi drevni mislioci, filozofi ali i znanstvenici koji se bave istraživanjima najfinijih stanja materije.
Uz jezik, oči su neurofiziološki ključ ulaska u „viša stanja svijesti“. Stanja izvan Vremena i Prostora kako ih doživljavamo dok smo vezani uz svoj um i njegove programe. Kako se ljudi imaju neodoljivu potrebu vezati uz imena nadjenuo sam ovom učenju naziv „neurofiziologija duhovnosti“.
Najpopularnija meditativna metoda jest koncentracija na prostor između očiju, točku koja se nalazi malo desno od sredine. Žmireći. To vole zvati „otvaranjem trećeg oka“ (Ajna čakra, Agya Čakra, Daswan Dwar, Nukta-i-Saveda, Deseta Vrata…) a bukvalno su nebrojene tradicije koje to smatraju vrhunskim pristupom Prosvjetljenju. Neki čak djelić iz evanđelja po Mateju koji glasi: „…bude li ti oko zdravo, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu…“ ili engleski prijevod: „…kad ti oba oka postanu jedno, cijelo će ti tijelo biti svjetlost…“ smatraju jasnom naznakom važnosti te metode.
Neke se tehnike kao zurenje u svijeću (tratak) ili tzv. Ishtalingu obavljaju otvorenim očima. Druge propisuju samo sažimanje pažnje na taj prostor a nerijetko se to kombinira s mantrama i molitvama.
Cilj je da se postigne potpuno smirivanje kretanja očnih jabučica. No, i kada je pogled potpuno fiksiran na objekt a oči su otvorene one će se nasumično pokretati zbog podražaja na fotoreceptorima. Kod zatvorenih očiju usmjerenih prema prostoru na koji se treba koncentrirati u jabučicama se istih iz posve fizioloških razloga javlja napetost.
A to čini gašenje misaonog procesa (gotovo) nemogućom misijom. Jer je svako kretanje jezika i očiju vezano uz misaoni proces. Dakle, standardna meditativna metoda bez sumnje dovodi do unutarnje iluminacija ali vrlo rijetko i najčešće nakon desetljeća redovne prakse.
Pitanjem koje intrigira najviše bavio se dr. Andrew Newberg: što s iskustvima onih koji su se osjetili Jedno s Bogom ili sviješću napustili tijelo? Tako je uzeo desetoro iskusnih praktikanata tibetanske budističke meditacije od kojih jedan, stanoviti Michael Baime, opisuje vrhunac kao: “Osjetio sam kako se granice oko mene tope i duboku povezanost sa svime te shvatio da odvojenosti od drugih fenomena nikada nije ni bilo…”.
Kada je pritiskom na dugme signalizirao ovaj doživljaj u vene mu je ubrizgana radioaktivna supstanca, tzv. “tracer” (“tragač”). Ta se supstanca brzo hvata na one stanice u kojima se najviše nakuplja krv. Snimka specijalnom kamerom dala je neku vrstu slike “nirvane”. Nije šokirao dio mozga odgovoran za koncentraciju za koji se očekuje da bude prokrvljen već iznimno slaba prokrvljenost zone OAA. Ovdje se nalaze stanice koje nam daju osjećaj Prostora i Vremena. Snažna koncentracija odvlači krv u udaljene zone mozga i ljudska se pažnja sasvim zatvara prema vanjskim podražajima. Drugim riječima, do najniže se granice gase osjećaji za Prostor i Vrijeme i praktikant više nema prepreke iskusiti bezgraničnost i vanvremenost!
Još su uzbudljiviji testovi s deset časnih sestara jednog vrlo discipliniranog francuskog katoličkog reda. Mjerenja su rađena nakon 45-minutne molitve. Sestre, i inače iskusne u molitvi, raportirale su da su “postale Jedno s Bogom”! Kao i kod prethodnika, aktivnost u zoni OAA se dramatično smanjila.
No, već spominjani dr. Bhattacharya kao i nekolicina tibetanskih lama, majstora tzv. Bardo joge koje sam imao priliku sresti, su napomenuli da se misli gase puno brže i lakše kada je pogled usmjeren prema dolje, ali ne u križ kao što propisuje poznata joga vježba sažimanja pažnje na vrh nosa. Pogled mora biti paralelan kao zagledan u daljinu što opušta oči. Svatko tko samo na kratko vrijeme manipulira očnim jabučicama na taj način odmah osjeti vrlo jako opuštanje i bol u očima uslijed višegodišnje stalne napetosti koja nastaje kao rezultat neprekidne misaone aktivnosti koja se manifestira i kao tenzija u očima.
Tehnologija opuštanja jezika i oči preliminarna je praksa na putu prema metodi simultanog doživljaja impulsa iz svih osjeta kao tjelesnog osjećaja. Ipak: metode treba naučiti od iskusnog praktikanta jer one mogu uslijed iznenadnog, dubokog opuštanja dovesti do oslobađanja emocija potisnutih u nesvjesno.
Komentari