Autor: Aleksandar Olujić
Kuhinja ima raznih, svjetski poznatih poput francuske, talijanske, kineske, mediteranske…, ali i onih manje razvikanih no ne nužno lošijih. Također, razlikujemo i restoranske, javne, pučke, domaće, kao i nama najdraže: maminu i bakinu.
Primarna uloga hrane je da čovjeka održi na životu. No, hrana je ipak daleko važnija za čovjeka od ispunjavanja tog osnovnog, primitivnog nagona. Mi, ljudska bića, uz nju vežemo sjećanja na neka druženja, bliske osobe, važne događaje u životu. U mozgu nam ostaju usječeni okusi bakine makovnjače, slasnih maminih domaćih mlinaca, ljutog tatinog fiša, mirisne bračke janjetine što se lagano vrti na ražnju, ali i vojničkog „pasulja“, variva od poriluka „kojeg bi i anđeli jeli“ ili makarona sa saftom iz studentske menze.
Čovjek je takvo biće kojemu nije dovoljno „nabokati“ se nečega i punog droba zahrkati u brlogu već traži da hrana koju konzumira bude priređena na način koji njemu odgovara i tu dolazimo do vještine koja se zove kuhanje i koja zna dosezati toliku umješnost i kreativnost da postaje prava umjetnost. Najvještije među kuharima danas zovemo chefovi. Oni ne samo da od hrane stvaraju rapsodije ukusa i mirisa već vode i upravljaju kuhinje pa i cijele restorane s većim brojem zaposlenih.
No, postoji jedna vrsta kuhinje koja običnom čovjeku ostavlja gorak okus u ustima i stvara čvor u želucu. To je politička kuhinja.
Chefovi napuštaju Petrinju i Sisak.
Umjesto haute cuisine mi, već po običaju, dobivamo političku kuhinju.
Komentari