Zbogom prijatelju!
Ti hodiš sada drugim stazama.
Nama nevidljivim.
Nadam se da su ugodne tvojim stopalima i da kraj njih ima kakva klupa, ili još bolje sjenica, gdje možeš sjesti, otvoriti knjigu i prebirati po stranicama. Ja nekako očekujem da tu gdje sada jesi postoje knjige, jer ti, u to sam siguran, bez njih ne možeš ni zamisliti bivanje ma s koje strane crnih dveri smrti se ono nalazilo.
Nadam se da nas se sjećaš, da crni kosac žanje samo život ne i sjećanja (to bih za sebe želio): na lica, razgovore koje smo vodili, priče iz djetinstva pune melankolije što si znao dijeliti s nama poput kruha…
A mi smo dobro. Još brinemo ove zemaljske brige što se sigurno tebi sada čine tako beznačajne. Ja, eto, stojim ovdje i ne mogu odlučiti da li da odnesem cvijeće ili vijenac na tvoj grob.
Aleksandar Olujić
Komentari