Autor: Aleksandar Olujić
Bilo je to 8. svibnja 1945. godine. U 23:01 po srednjoeuropskom vremenu stupila je na snagu bezuvjetna kapitulacija svih njemačkih trupa, kao konačna točka za kraj jednog užasnog, razarajućeg rata u Europi.
Njemačka se 1945. našla u bezizlaznoj situaciji. Akcija u koju je Hitler polagao toliko nade, operacija „Wacht am Rhein“, koja će poslije biti nazvana Bitka na izbočini ili Bitka u Ardenima, okončana je porazom Nijemaca, kao i operacije “Nordwind” i “Bodenplatte”. U te tri povezane operacije njemačka vojska je u očajničkom pokušaju da preokrene rat iscrpila zadnje rezerve goriva, tako da su preostale trupe ostale praktično nepokretne. Savezničke jedinice su nezadrživo napredovale i kada se 1. travnja 1945. kod Lippstadta u „Ruhrskom kotlu“ predao Feldmarschall Walter Model sa 320 000 vojnika svakome je postalo jasno da je rat na zapadu za Njemačku izgubljen. Njemački gradovi su jedan za drugim padali u ruke Saveznika da bi se 25. travnja 30 km južno od grada Torgau na Elbi susrele američke i ruske postrojbe čime je Njemačka presječena na dva dijela. Adolf Hitler je 30. travnja izvršio samoubistvo, a njegov ministar propagande, kojeg je u svojoj političkoj oporuci imenovao kancelarom, Joseph Goebbels je samo dan kasnije 1. svibnja. zajedno sa svojom ženom Magdom, nakon što su ubrizgali otrov vlastitoj djeci, također izvršio samoubistvo.
Glavnokomandujući Ratne mornarice Hans-Georg von Friedeburg potpisao je 4. svibnja bezuvjetnu kapitulaciju svih snaga koje su se na sjeverozapadu Njemačke borile protiv Britanaca no Dwight D. Eisenhower, glavni zapovjednik Supreme Headquarters Allied Expeditionary Force, nije želio prihvatiti djelomičnu kapitulaciju. Konačnu bezuvjetnu kapitulaciju potpisao je 7. svibnja Generaloberst Alfred Jodl, koju je ratificirao Oberkommando der Wehrmacht (vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske) kao i glavnokomandujući kopnene vojske, ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice što je provedeno 8. svibnja u glavnom stožeru sovjetske vojske u Berlinu. Budući da se potpisivanje oteglo duboko u noć, Moskva je o tome obaviještena tek sutradan, 9. svibnja. No, kapitulacija Njemačke još nije značila konačni završetak Drugog svjetskog rata koji je tako u bivšoj Jugoslaviji službeno okončan 15. svibnja, a na Pacifiku je rat trajao do 15. kolovoza kada je objavljena bezuvjetna kapitulacija Japana, koja je formalno potpisana 2. rujna.
Bez namjere da relativiziram odgovornost Njemačke za užasne, nepojmljive zločine koji su učinjeni prije i za vrijeme rata, treba isto tako reći da je ono o čemu se malo pisalo i govorilo nakon rata činjenica da su mjesecima, pa čak i godinama, nakon završetka rata u mnogim zemljama slijedili progoni, zatvaranja, ubistva i protjerivanja Nijemaca i njihovih saveznika. Njemačko stanovništvo je protjerano iz niza zemalja u kojima su bili naseljeni stoljećima, a Njemačka je izgubila veliki dio svog teritorija. Milijuni vojnika iz postrojbi njemačke vojske i njenih saveznika dospjeli su u ratno zarobljeništvo Crvene armije, gdje ih je zbog gladi, bolesti, maltretiranja i likvidacije više od polovine pomrlo.
Dan kada je potpisana bezuvjetna kapitulacija Njemačke u nizu zemalja proglašen je Danom pobjede ili Danom oslobođenja i obilježava se 8. ili 9. svibnja, kao dan sjećanja a ponegdje kao državni praznik.
Nekoliko godina poslije završetka rata u Europi, 9. svibnja 1950., francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman je javnosti predstavio deklaraciju kojom je francuska Vlada predložila da se cjelokupna francusko-njemačka proizvodnja ugljena i čelika stavi pod nadzor zajedničkog visokog upravnog tijela unutar jedne organizacije kojoj će se moći pridružiti i ostale europske zemlje. Glavne zadaće zajedničkog upravnog tijela bile su modernizacija proizvodnje uz poboljšanje kvalitete, isti uvjeti za sve učesnike isporuke robe na francuskom i njemačkom tržištu (kao i na tržištu drugih pridruženih zemalja), razvoj zajedničkog izvoza u treće zemlje te poboljšanje životnih uvjeta radništva.
Ovaj dokument, koji će postati poznat kao “Schumanova deklaracija”, je bio temelj za osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik, koja je osnovana Pariškim ugovorom 18. travnja 1951. godine. Osim Francuske i Njemačke zajednici su odmah pristupile Belgija, Italija, Nizozemska i Luksemburg, dok je V. Britanija (iako pozvana) tada odbila pristupiti članstvu. Pariški ugovor potpisan je na rok od 50 godina i istekao je 23. srpnja 2002. godine i poslije isteka nije produljivan jer je njegova regulativa postala dio svih kasnijih ugovora današnje EU.
9. svibnja postao je tako dan kada su dvije zemlje, koje su toliko iskrvavile u nizu međusobnih ratova, plativši cijenu koja se broji u milijunima života i milijardama šteta u novcu, zajedno ispisale novo poglavlje povijesti i povele Europu u jednu bolju budućnost i danas se slavi kao Dan Europe.
No, danas, dok ovo pišem i slavim mudrost nekih državnika čije je humke već odavno prekrila trava a koji su smogli snage i imali dovoljno pameti vidjeti prednosti zajedničke budućnosti u slozi, slušam i gledam kako opet udaraju ratni bubnjevi a dojučerašnji prijatelji i braća po oružju, Velika Britanija i Francuska, šalju jedni na druge svoje ratno brodovlje u cilju zaštite interesa njihovih ribara (tako barem kažu)!
O ljudski stvore, zar ama baš ništa nisi naučio iz vlastitog jada?!
Komentari