Malo sunca i vode, ideje i hrabrosti!

Reportaža iz grada na Dravi – Osijeka

Autorica: Sanja Beraković

– Bok, ja sam Sanja! – vičem s vrata „Lega-lega“ trgovine dok iz stražnje prostorije izlazi dugokosa žena s maskom na licu. Računam na to da je to Mila Lončar, „lutkarica“ koju dolazim upoznati i s kojom namjeravam razgovarati.

– Bok, ja sam Ančica – odgovara žena i shvatim kako ispod maske uopće ne prepoznajem osobu i kako će ovo biti jedan od onih čudnovatih susreta u kojemu se događaju neočekivane stvari. No, iza nje se odmah zatim pojavljuje Mila i počinje (pre)poznavanje.

Pod maskama, sa socijalnom distancom, uz dekoraciju dezinficijensa na ulazu, između isklijalih sadnica, mnoštva rokovnika, papira i bilježnica iz nekog davnog nevirtualnog vremena, u sljedećih sat i pol odvijao se upravo takav, očekivano-neočekivani, kreativan razgovor začinjen s mnogo smijeha, sarkastičnih dosjetki, mudrih zaključaka i iskrenih priznanja.

Prvi put sam u ovoj trgovini, iako već dugo znam za postojanje tog brenda (Lega-lega je mlad i perspektivan osječki brand nastao 2007. godine u naletu pozitivne energije dizajnera okupljenih oko MIT dizajn studija) pa me zanima sve  vezano i uz prostor u kojemu se nalazimo i samu ekipu koja osmišljava more „dumina“ ( osječkim slengom:  fora, dosjetka, doskočica, fazon) koje popunjavaju police i zidove.

Uostalom, i izložba neobičnih karikaturalnih lutaka umjetnice Mile Lončar nosi naslov „Dobra dumina“ i postavljena je na samom ulazu u shop.

– Otkud legica među legama (osječkim slengom: prijatelj, buraz, slučajni prolaznik, bracika, poznanik), odnosno, otkud dvije legice u lega-lega shopu?

– Ovdje radim nešto više od dvije i pol godine, a za posao sam doznala preko prijateljice. I prije sam radila u prodaji, nije baš ono kruh i to, ali slična vrsta potrepština, tako da imam iskustva u odnosima s kupcima. Uz to što se ovdje s ekipom s kojom radim doista osjećam slobodnom predložiti i svoje ideje za razvijanje posla ili bilo što drugo, baš smo podrška jedni drugima. Moje lutke su nekako prirodno i spontano nastale i našle svoje mjesto ovdje – kaže Mila sjedeći u naslonjaču u jednoj od stražnjih sobica trgovine i motajući žicu kao „kostur“ za neku sljedeću lutku, u očekivanju kupaca, dok ju okružuju različiti materijali.

– Ja sam od samih početaka dio ekipe uz Lega-lega brend. Bilo je to 2007. i krenulo je s prvim poklon setom šalica za čaj, a zatim dizajnom i izradom rokovnika, od početka do kraja, jer osim ideje i kreativnog rješenja, imali smo  i svoju tiskaru pa smo jedni od rijetkih koji prate svoj proizvod od ideje do finalizacije i prodaje – nadovezuje se Ančica – a s vremenom smo proširili ponudu na  mape za crtanje, blokove, majice, podloške za čaše – priča pokazujući i cijeli niz tetrapaka  smještenih u dva neobična izložbena prostora-police, restauriranim starinskim hladnjacima. Približivši se uočavam da je na svakom tetrapaku oznaka boje, veličine i dizajna – majice koja se nalazi unutra! U skladu sa sloganom lega-lega dizajnerskog tima: „Lega- lega fresh T-shirt, 100% cotton“.

Ančica se vraća kupcima, a ja, uz pogledavanje hladnjaka i razmišljanje bih li uzela crvenu majicu M veličine ili pak crnu XL odmjeravam Milu koja se manekenski okretno kreće prostorijama promovirajući crnu lega-lega majicu te nastavljamo priču.

– Kako se kreativka snalazi u trgovini, s novcem, računima, papirima, obavezama?

– Posao je posao, a novac je novac, pogotovo tuđi, i tu svaka stvar mora biti na mjestu i savršeno štimati – nemam problem s tim. U svakodnevnom životu se vodim time da ne kupujem na kredit, živim slobodno u ograničenjima koja imam i ne dam se sputati ugovorima nikakve vrste.

Kreativnost je nešto što mi dođe i potpuno me obuzme – npr, kad radim lutku, onda nema stajanja – nestrpljiva sam da je dovršim, da vidim kakva će na kraju ispasti i što mogu u tom trenutku stvoriti, pa makar trajalo koliko traje, a obično je dovršim u jednom dugom danu.

– Kako to da radiš lutke? U ovom vremenu virtualnih igračaka i zabave ti se vraćaš nečemu čime su se igrale neke davne generacije, gotovo potpuno zaboravljenoj igrački. Služe li tvoje lutke za igru uopće ?

– Prve lutke sam napravila prošle godine ilustrirajući na taj način tekst spisateljice za djecu i mlade Silvije Šesto te je nastala slikovnica „Majstorica Nola popravlja tatu“ u izdanju naklade Semafora iz Zagreba.

Mila mi pruža slikovnicu u kojoj su stranice s ilustracijama ustvari fotografije interijera svojevrsne kućice za lutkice – likove Nole, mame, tate, susjeda, izrađene od krpe, zanimljivih detalja koji daju osobnost svakom liku, a okružuju ih predmeti na kojima je vidljivo da su „reciklirani“, izrezani iz nečega, prenamjenovani, predmeti iz svakodnevne uporabe u službi nekog dijela namještaja lutkine kuće (kutijica od lijekova, karton, sličice proizvoda i sl.) s nenametljivim detaljima poput natpisa lega-lega na otiraču ili broja stana 600 (Šesto)  koji daju poseban inteligentni šarm dječjoj slikovnici.

– U dogovoru sa Silvijom, radi naše osobne zabave, napravila sam lutku princa, koji je sličio Alemki Markotić i tu se začela ta želja da pokušam napraviti još poneku poznatu ličnost. I tako je krenula lavina lutaka, samo su se nizale ideje i ludim tempom je nastalo stotinjak lutaka, a još mnoge čekaju na mom popisu! Radim likove koji su mi po nečemu zanimljivi, bitni, dragi, smiješni i stalno mi dolaze nove ideje. Osim kupnje žice, za kostur lutke, koristim isključivo materijale koje dobijem ili pronađem kao odjeću koja se više ne nosi – dakle, sve je reciklirano.

Naravno da se mojim lutkama može igrati, da ih se može izložiti i kao ukras – možete što god hoćete!

S police nas za to vrijeme promatraju poznata lica tako dojmljivo umjetnički oblikovana da neodoljivo mame osmijeh na lice: Goran Bare, Miroslav Krleža, Jacques Houdek, Vladimir Šeks, Alemka Markotić, Frida Kahlo…

– Sjećam se kad smo se kao klinke igrale lutkama, čak i onim dvodimenzionalnim od papira koje smo oblačile u papirnu odjeću. Valjda mi je to ostalo u posebnom sjećanju jer sam 1995. oduševljeno upisala Školu za primjenjenu umjetnost, smjer dizajner odjeće, kao prva osječka generacija – Mila pojašnjava svoj umjetnički i profesionalni put te mi usput pokazuje kako stvara bore na licima svojih lutaka (a nije jednostavno pronaći reciklirani materijal u boji nečijeg lica!), ušivajući ih sa stražnje strane krpene glave napunjene punilom za plišance, također recikliranim. Gledam i čudim se dosjetljivosti i vještini, a u glavi oblikujem novo, sramežljivije pitanje:

– Misliš li da svaka žena mora znati šivati?

– Pa ono, ne mora si baš znati sašiti odijelo ili haljinu, ali, brate sa 50 godina valjda možeš zašiti gumb ili porubiti hlače!

Iako se sve nadam da ne primjećuje moj unezvjeren pogled i da ovo porubljivanje hlača ipak ne spada u opću šivaću kulturu iskreno i nevoljko priznajem da mi baratanje iglom nije jača strana, ali da gumb ipak uspijevam zašiti. Ančica se također smije, ali se ni ona baš ne izjašnjava o svojim krojačkim sposobnostima već samo uzgred spominje još jednu sličicu iz prošlosti, uz zajedničku povijesti igranja lutkama, kako smo nekad u školi imale domaćinstvo i šivanje je bila jedna od disciplina kojoj su nas podučavali. Svaka iz svog kuta rekosmo kako „nije sve za svakoga“ pa se povela i zanimljiva rasprava o školovanju, kreativnosti i slobodi nekad i sad. Složile smo se kako mnogo toga nije više kao nekada, a maske na našim licima i međusobna udaljenost tijekom razgovora svemu je dala još jedan nadrealan ton, još produbila jaz između sjećanja na svijet našeg odrastanja i ovog svijeta u kojemu rastu današnja djeca.

Možda bi se i neka sjeta uvukla u prostor da nije upravo ušla vrlo mlada djevojka, kupila majicu kao dar za sestru ili prijateljicu i iskreno se oduševila kad joj je Mila uz račun i majicu uručila kartonsku kutijicu s mladom biljkom. Osmijeh, iznenađenje, zahvalnost, mladost – sve je prsnulo poput prskalice dok je uzimala mladi sucokret u ruke i slušala Milina pojašnjenja da je pakiranje potpuno ekološko i da biljku može posaditi skupa s njim u zemlju, kao rastući podsjetnik zahvalnosti prirodi na svemu što nam pruža – potrebno mu je samo malo sunca i vode. Akcija poklanjanja biljčica suncokreta za bilo koju kupnju u trgovini traje dva tjedna, a pokrenuta je u povodu Dana planete Zemlje, kao još jedan dokaz stremljenja cijele ekipe za ekološkom održivosti.

Suncokret nastavlja svoj put prema nekom sretnom vrtu, Milina izložba za koji dan kreće na svoje putovanje izložbenim prostorima, Rijeke, Zagreba i drugih gradova, a i ja se opraštam  s novim legicama te obećavam uskoro tekst o doživljenom.

Osjetim ushit, podršku, hrabrost i oplemenjenost dok izlazim na ulicu svoga grada, ponosna što ima ljudi koji su Ljudi, koji su hrabri krenuti za svojim kreativnm idejama vodiljama i s kojima je tako divno razgovarati.

 

Mila Lončar rođena je u Osijeku 1980. godine. U rodnom gradu završila je Školu primijenjenih umjetnosti. Kreativni rad u različitim medijima i tehnikama oduvijek je dio njezine osobnosti: reciklira tekstil, izrađuje kolaže od različitih materijala, crta, slika, modelira…Članica je Hrvatskog društva karikaturista od 2019. godine. Živi i radi u Osijeku. Sljedeći projekt, ponovno u suradnji sa Silvijom Šesto je „Milina Arka – Crodiseja“ – slikovnica s lutkama na brodu izgrađenom od kutijica sredstava za smirenje. Živi bili – pa vidjeli!

 

Đokica, legendarni osječki žicar i zaštini znak centra grada, Đuro Belcar, poznat po rečenici: „Lega, imaš kunu?“. S radošću su ga pozdravljali, mali i veliki, poznati i nepoznati dok su ga susretali kako prodaje ruže ili dostavlja novine, boreći se tako za preživljavanje u svom siromaštvu. Iako od 2015. Đokice više nema na osječkim ulicama, ovjekovječen je u ovoj Milinoj lutki.