Martina Mlinarević Sopta
Boraviti na španjolskim otocima, ali daleko od gužve, u unutrašnjosti posve, među pitoresknim selima, hodajući po uličicama među kojima sretneš samo stanovnike što lijeno igraju karata u hladovini, zavirivati u vrtove i predsoblja kuća, šetati po grobljima, gledati kako žive i umiru ti nasmijani, od sunca i ritma ljudi…
Goran je zavolio, uz mene blentavu, sve te kilometre u kojima se zagledamo ljudima u oči umjesto u šljokičasto bunilo diskokugle, gdje zaustavljamo automobil po grobljima zamišljajući imaginarne živote onih koji tu leže, gdje u nekoj maloj uličici kroz otvoren prozor naiđemo na dečka koji stvara čudesna umjetnička djela, ili jurimo za zvukom muzike pa pronađemo jedinstven i još neotkriven talent, ili za hukom neke skupine razdraganih grla, pa u jednom od sela naiđemo na biciklističku utrku mještana koja je organizirana kao najveći događaj godine, gdje su okupljeni baš svi.
A onda iznenada, sasvim slučajno kao i sve drugo u našim životima, sretnemo predivne Enku iz Dervente i Zoricu iz Bos. Grahova, koji vode jednu fenomenalno uspješnu gastropriču na Mallorci, upoznamo njihovu veliku prekrasnu obitelj, zakoračimo u njihov kao u svoj dom, s tim osmjesima koje kao da znaš negdje iz prošlih života, među zidove od sunca i mira, gdje svira Balaš i Galija i Hari koji je terapija za radost njihovom nevjerovatnom sinu s autizmom, koji nosi dušu veću za nekoliko brojeva od ovog svijeta, svuda po sebi… i uvuče ti se pod kožu zauvijek.
Slušaš ljude koji su teško obilježeni ratnom porodičnom tragedijom, a koji su opet od nule vrijedno stvorili svijet po mjeri svojih očiju, koje prožima Bosna i Hercegovina u svakom njihovom damaru i misli, i pitaš se, baš onako kako je upitala moja mater kad sam joj pričala – Kako ti nađeš sva ta lica…?
Ne znam. Valjda nađu mene. Ne znam.
Ali znam, da jedino na čemu sam zahvalna u ovom životu su ljudi koje sam sretala na svim svojim putešestvijima uz knjige, kojima sam ostavljala srce na stolu među cvijećem i nektarinama, s kojima sam se smijala i plakala, puneći svoje džepove tim zvukovima i mirisima, tišinama i bukama, jedinim najvećim bogatstvom kojim raspolažem za ovog, a i onog, ako bi ga bilo, života….
“Lole, danas sam pun neke Španije, triput sam živeo tamo.
Sumnjaš u živote ranije? Ako, smej se samo.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu…
Pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu…”
(Sadržaj uz dozvolu prenesen s facebook profila autorice.)
Martina Mlinarević Sopta rođena je 14. svibnja 1982. u Ljubuškom. Zarana se počela baviti novinarstvom, bila je urednica srednjoškolskih a potom i studentskih novina. Bila je dopisnica Dnevnog Lista, uz Večernji list najčitanijih dnevnih novina u Mostaru i Hercegovini, te kolumnistica na više Internet portala. Njen originalan stil pisanja i britki jezik koji nije štedio nikoga i ništa donio joj je veliki broj obožavatelja, ali i protivnika čije reakcije na njene stavove nisu ostale samo u sferi verbalnog.
„Kroz godine javnog djelovanja i pisanja naviknula sam se na sve i svašta; dijapazon prijetnji, uvreda, nasrtaja uvijek je bio prisutan, posebice jer se moji stavovi i razmišljanja razlikuju od onoga što je uvriježeno kao većinsko razmišljanje sredine u kojoj živim. (…) Bez obzira na sve to, odabrala sam govoriti o svim anomalijama sredine u kojoj živim i radim, u kojoj se tako glasno šuti o problemima, jer kada progovoriš upravo ovako kao ja zadnjih dana, probleme natovariš jedino sebi na glavu, gdje ti baš ta luda glava, koja je mogla živjeti komotno, klimati na ramenima u ritmu preostalih klimača, ispijati kave i miriti se sa svime, može nastradati“, izjavila je u intervjuu za Novosti (2019.).
Martina se 2013. odlučuje povući iz komentiranja političke svakodnevnice te objavljuje knjigu Neprocjenjivo koja odmah postaje bestseler u BiH i Hrvatskoj. Iste godine nominirana je za nagradu Slovo Makovo/Mak Dizdar, kao jedina žena iz BiH. Za FaceTV osmišljava dijalošku emisiju Dvije škole pod jednim krovom koja je kroz 20 epizoda ugostila gotovo sve srednje škole s područja BiH. 2018. izlazi njen čuveni Huzur. Ovo djelo, kako će sama reći, nije „niti knjiga, niti roman, niti zbirka priča, nije uopće trebao nastati niti sam imala plan da ga objavljujem, kao što nisam imala plan niti da fasujem rak (smijeh). (…) Šokirajuća dijagnoza mojega života otkrila mi je šokirajuće podatke o broju žena koje obolijevaju od ove bolesti svakodnevno, a posebno o dobnoj granici koja je užasavajuća pa su to danas većinom mlade žene ispod četrdesete. U tom kontekstu, ‘Huzur’ je moje životno djelo. Jer sam željela osobno doći s knjigom u sva ona mala i velika mjesta i gradove, pričati s ljudima očima, ne riječima, podijeliti iskustva, potrgati stigme nerazgovaranja o bolesti koju još zovemo onim najgorim, umotavamo u celofan kao što uloške još u Granapu umotavaju u fišeke, da ne bi tko, ne daj Bože, vidio.“ – Slobodna Bosna (2019.)
„Kad dođeš kući iz bolnice i u kartonskoj kutiji doneseš sisu. Bar ono što bi sisa trebala biti, proteza koju ćeš ugurati u grudnjak sa rupom i kupaći kostim sa rupom, rupom napravljenom da bi mogla stati sisa iz kutije, proteza tvog novog života. I mada si kreten kakvog nema i svega se blesavog i nevjerovatnog dogodilo u tvom svijetu življenjem, valjda nikad nisi mogao ni zamisliti da ćeš nekad prisustvovati toj sceni, vađenja sise iz kutije, kao da je kiwi, kao da su napolitanke, kao da je Domaćica keks. De potežaj, de kakva ti je, de stavi je u vitrinu da je ne isprljamo. Kad postaneš doslovno ono s tribina – baci sisu da se igramoooo!“ – Martina Mlinarević Sopta, facebook (2018.)
„Pomalo zahvaljujući zvijezdama, a pomalo geografiji koja ju je učinila Hercegovkom, predeverala je rat, rak, razvod, raštiku i raznolike ljepše ili manje lijepe dogodovštine. Autorica knjiga: Neprocjenjivo, Ljetos i drugi ledovi, Huzur… Majka Une Sopta, petogodišnjeg bagera. Ima li nešto teže od raka za preživjeti, pitaće se oni koji nisu preživjeli Bosnu i Hercegovinu. Martina Mlinarević, osim raka, preživjela je i smrti koje su se mogle desiti nakon rizičnih operativnih zahvata i tugu nakon niza preventivnih operacija do kojih je rak doveo. Preživjela je i zemlju u kojoj je rođena, a to je bilo teže od svih smrti koje su joj se kod uzglavlja smjestile. I da joj je sve bilo potaman, ne bi bilo lako živjeti krajnosti koje je prate – od ljubavi, obožavanja, podrške i pažnje njenih čitatelja/ica, do talasa mržnje onih koji bi joj osporili svako slovo, svaki uzdah i korak, želeći da u njenom životu isključivo metastaze cvjetaju.“ – Kristina Ljevak
Željko Komšić je 2019. predložio Martinu Mlinarević Soptu za veleposlanicu BiH u Češkoj. Pošto Komšića Hrvati ne smatraju legitimnim predstavnikom svojega naroda i ovaj potez dočekan je na nož, a Martinu su nazivali “klošarkom koja krade muževe”, “poslanikom od vraga” i “jednosisnom rospijom”. Bez obzira na sve, ona je prihvatila poziv i danas je veleposlanica BiH u Češkoj.
Komentari