Kroz veliki sivi oblak probija se sunce. Malo je prohladno, ali u kolima čovjek ne osjeća vremenske nedaće. Stojimo na semaforu. Crveno je. Kroz zatamnjena stakla automobila pored vidim oca i sina kako premeću po zelenoj holdingovoj nečipiranoj kanti. Mali je našao praznu PET bočicu od negazirane vode i sa smješkam je dodaje ocu. Ovaj je sprema u polupraznu crnu vreću. Subota je prije podne. Pogledom zumiram lice vozača automobila sa zatamnjenim staklima. Uočavam zapanjujuću sličnost crta lica vozača sa crtama lica oca koji nosi plastičnu crnu vreću. Pričinjaju mi se kao neka kozmička braća. Vozač ima 21, najviše 22 godine; razaznajem dobro tu dob jer svaki dan srećem studente istih godina. Lice nosača crne plastične vreće je preplanulo i odaje da je blizu tridesete. Isto sugerira i uzrast nasmijanog dječaka koji ga drži za, onu drugu slobodnu, ruku. U jednom trenu sve nas obasja isti trak sunčeva svjetla. Svi stojimo na istom mjestu; pod Suncem. Pali se kratko žuto, pa zeleno svjetlo semafora. Mali i otac kreću prema idućoj zelenoj kanti. Vozač automobila sa zatamnjenim staklima skoro je dosegao iduće raskrižje. Snažan mu auto. Nije ni čudo; vjerojatno košta bar tri moje bruto godišnje plaće. Krećem polako; za njim. Oca i sina pogledam posljednji put. U retrovizoru. Oni će danas suprotnim smjerom. Do iduće kante sa smećem; potražiti svoje novo mjesto pod suncem.
To je bilo jučer. Na Svijećnicu. Na dan kada su malog Isusa, prema Mojsijevom zakonu, Marija i Josip morali prikazati u Hramu. Kad su i formalno postali Sveta Obitelj. Davne 1974. na isti dan, u subotu, umro je moj djed. Jedini kojeg sam poznavao. On je svoje mjesto pod suncem tražio po njemačkim rudnicima; i kopajući bunare. Tražio je mjesto pod suncem u mračnoj zemljinoj utrobi; za sebe i svoju obitelj. Ja ga pamtim kao onemoćalog. Nikad mi se nije obratio. Nikad mi ništa nije rekao. Niti ja njemu. Znali smo se samo gledati. Mama bi sestru i mene ponekad natjerala da poljubimo djeda nakon što bi ga tata obrijao. Poslije je odustala od tih znakova privrženosti. Djed je imao groznu navadu; nadrobiti kruha u juhu. I onda ga tako raskvašenog posrkati. To mi se tada činilo odvratnim.
Najdraža je cijeli vikend na nekom seminaru i neće biti tradicionalne guste juhice koju običava spremati subotom. Uz nju servira sitno narezane i na maslinovom ulju prepržene kockice kruha. Ja ih onda potapam u juhu i čekam onaj tren, prije nego postanu gnjecave, pa ih žlicom prinosim ustima. U tom trenutku uspijevam doseći neku, valjda genetsku, karmu. Usud; kao da dosižem svoje pravo mjesto pod suncem. Neprocjenjivo! No jučer nisam doživio tog blaženstva.
Danas je dan svetog Blaža. Ili svetog Vlahe kako tog sveca nazivaju u Dalmaciji. Sveti Vlaho zaštitnik Grada Dubrovnika. Politička elita se skupila unutar zidina drevne Republike. Pohodili misu, saslušali Biskupa, ali procesije nije bilo. Prvi put u zadnjih stotinjak godina. Uzalud su Prvi od Najprvijih i Predsjednica tražili svoje mjesto pod suncem Dubrovnika. Danas ga ondje neće naći. Ali ne brinem se ja zbog njih. Žao mi onih koji su okvasili svoje stoljetne nošnje. A još mi je više žao svih onih koji danas do Dubrovnika nisu ni stigli. Ali od svih njih mi je žalije onih koji nikada u Dubrovniku nisu ni bili; najžalije mi je, pak, onih koji nikada taj lijepi grad neće ni vidjeti. Ni pod suncem, ni na kiši, ni po jugu ni po buri.
Mjesto pod suncem (A Place in the Sun) traže i junaci američkog crno-bijelog filma snimljenog daleke 1951. u režiji Georgea Stevensa. Ta drama predstavlja drugu po redu adaptaciju romana „Američka tragedija“ Theodorea Dreisera. Glavni muški lik, kojeg tumači Montgomery Clift, je ambiciozni mladić, siromašnog porijekla, koji pokušava ući u visoko društvo kroz marljiv rad u tvornici, ali i kroz ljubavnu vezu s kćeri njenog vlasnika čiji lik tumači prekrasna Elizabeth Taylor. Planove komplicira neobavezna veza s neuglednom i siromašnom radnicom, čiji lik tumači Shelley Winters, koja je završila trudnoćom. Nemilosrdne životne okolnosti lome moralne norme svih protagonista. Pogibijom siromašne trudnice koloplet događanja pretvara dramu u složeni psihološki triler.
Film Mjesto pod suncem doživio je ogroman uspjeh kod publike, potvrdivši Clifta i Taylor kao jedne od najvećih zvijezda tadašnjeg Hollywooda, ali i kod kritike. Osvojio je šest Oscara, ali i prvi Zlatni globus za najbolji dramski film. Kasnija kritika mu je zamjerala što se, za razliku od književnog predloška, manje bavio kritikom klasnih razlika i naglasak umjesto toga stavio na melodramu. Usprkos toga, danas se smatra jednim od najboljih i najvažnijih filmova svog vremena.
Kraj tog filma koji sam, do sada, pogledao više puta uvijek iščitavam drugačije. Teško da i danas mogu sa sigurnošću povući jasnu granicu osobne odgovornosti za ono što se moglo dogoditi, a nije se dogodilo; ili onoga što se dogodilo, a nije se moralo dogoditi. Bit će da životno iskustvo utječe na naša etička pravila od slučaja do slučaja, od vremena do vremena, iako želimo vjerovati u postojanost vlastitih svjetonazora.
Živio sam u društvu u kojem su svi nominalno bili jednaki. A nismo svi bili jednaki! Sada živim u društvu koje se kune da svi imaju istu priliku, šansu. A nemaju! Sva su se ta društva zaklinjala u bratstvo, jednakost i slobodu. Od svih tih velikih pojmova ostalo je tek zrnce slobode da se, s vremena na vrijeme, izrazi poneki protest ili negodovanje; interpelacija koju rijetki pročitaju i gotovo nikoga ne dira.
Sutra će opet svanuti novi dan. Nekima i neće! Onima kojima svane možda će biti sunčan; možda kišovit. Neovisno o vremenu svakoga dana nekako pokušavamo naći svoje najbolje mjesto pod suncem. Ponekad uspijemo. Prečesto ne. Poneki od nas pokušat će svoje mjesto pronaći u Irskoj. Tužnoj zemlji koji su Irci napustili u potrazi za boljim mjestom pod suncem. Tamo sam bio tri dana i svakih pola sata je kišilo. No nekima se možda posreći. Drugi će opet pokušati ostati ovdje, doma. Uspješno ili manje uspješno; sretni ili manje sretni. Jednoga dana i k nama će početi pristizati ljudi u potrazi za mjestom pod suncem. Možda već sutra.
Sreća ionako nije svakom od nas ista stvar. Neki je traže u imetku, neki u ljubavi, neki u poslu, a neki u potomstvu. Nekima se posreći pa zahvate od svega pomalo. Drugi opet naslijede od svega previše pa ne znaju što će sa svime time uraditi. Trećima dobre stvari, poput vode, cure kroz dlanove, dok četvrtima tek poneka kapljica dobrote padne na ispucane usne. Ne čini se da je uvijek sve najpravednije; no tko sam ja da sudim što je vrjednije i važnije: osmjeh kad iz smeća iskopate PET ambalažu ili zadovoljstvo kad prvi stignete do idućeg semafora na kojem će te opet morati pričekati zeleno.
Moj kolega, uvaženi australijski akademik, je dao zanimljiv opis sreće. Kada metnete predmet na vagu s kazaljkom ona titra prije nego se smiri. Akademik je tu vidio inspiraciju za opis sreće. Živimo neke prosječne dane. Kada je nešto bolje, imamo osjećaj sreće, kada je lošije osjećaj je suprotan. Čvrste ljude ne smeta da drugi imaju više… Ima dosta istine u opisu kolege. Ako je dijete na raskršću našlo 12 plastičnih boca više, ono se osjeća bolje. A i super-bogati ne mogu to svoje bogatstvo pojesti; i njima su neki dani ljepši, a neki tužniji. Sreća je relativna i subjektivna!